Bilo je i pravo vrijeme i pravo mjesto da u nedjelju 19. rujna zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u propovijedi na 290. zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu pred okupljenom Crkvom zagrebačkom upozori na više gorućih i još neriješenih problema za vjernike zagrebačkoga kraja s kojima se oni suočavaju pogotovo nakon razornih potresa 2020. godine. Vrijeme – zato što su ljudi već umorni od odugovlačenja, zavlačenja i iščekivanja, a mjesto – zato što Crkva koja se okuplja na hodočašću može i mora dijeliti radosti i boli koje ih povezuju.
Čovjeku iole zdravih očiju koji prođe potresom pogođenim krajevima Zagrebačke nadbiskupije, ali i Sisačke biskupije, i koji se zagleda u oštećene domove ljudi, škole, vrtiće i druge zgrade, a pogotovo ruševne crkvene objekte, bit će odmah jasno da se s gradske i državne razine vrlo malo toga učinilo u obnovi, iako se na sva zvona s tih razina najavljivalo da financijska sredstva nisu problem – jer ona su navodno već stigla. Ali komu? Ne treba sumnjati u to da su kardinalovim bistričkim riječima prethodili pokušaji da se to pitanje davno počne rješavati. Dovoljno je podsjetiti da se proteklih mjeseci redovito priopćivalo o sastancima i susretima crkvenih predstavnika i predstavnika gradskih i državnih vlasti na kojima se upozoravalo i na stanje i na potrebe, ponajprije stradalih obitelji, a onda i na stradale crkve i druge crkvene objekte. Oni su većinom i spomenici kulture, ali prije svega mjesta uz koja su vjernici i emotivno vezani jer to su mahom stoljetni zajednički molitveni domovi.
Kardinal Bozanić upozorio je da je 18 mjeseci prošlo u slušanju neostvarenih obećanja, pa čak i u nerazumijevanju, te da su se mijenjali uvjeti za pomoć, kriteriji su bili nejasni, a neusklađenost odgovornih bila je očita. Takvo postupanje mjerodavnih 21. stoljeća (koje se hvali brzinom komuniciranja i postupanja) u najmanju ruku čudi, pogotovo stoga što se, kako je rekao zagrebački nadbiskup, nakon potresa iz 1880. godine dogodio pravi zamah u razvoju Zagreba, i to uz veliku pomoć sveeuropske solidarnosti, iz doba kada nije postojala Europska unija.
Osim o posljedicama potresa, kardinal je govorio i o naslijeđenim teškoćama povezanim s gradnjom crkava u Zagrebu, ali i o novim izazovima koji uključuju sužavanje postojećih mogućnosti da zagrebačke majke mogu u prvim godinama biti posvećene odgoju svoje djece. Pozvao je odgovorne da se u demokratskom dijalogu potraže prikladna rješenja jer »na mnogim područjima našega života, gdje su ujedno isti ljudi i građani i vjernici, ne možemo jedni bez drugih«.
Sve navedeno upućuje na to da vladajući očito imaju ozbiljnijih problema u raspolaganju pristiglim sredstvima. Teško je pojmiti da se gotovo svakodnevno kao spas najavljuju stotine milijuna eura iz europskih fondova, da se ponosno ističu povećane stope gospodarskoga rasta, da se najavljuje rast plaća i mirovina… a da se goruće pitanje obnove nakon potresa koji su se dogodili još 2020. teško miče s mrtve točke, a kamoli da se ozbiljnije uhvati u koštac sa sve realnijom prijetnjom dolazeće inflacije i već osjetnoga poskupljenja hrane i energenata.
