Hrana je osnovna životna potreba, no ljudi su ju pretvorili u nešto puno više od nje same. Procesom globalizacije hrana i piće bili su prve stvari koje su postale »komercijalizirane«. Gotovo cjelokupno svjetsko stanovništvo zna za Coca-Colu i McDonald’s. Hrana je jedan od najvažnijih čimbenika svih svjetskih civilizacija i način na koji se može ostvarivati međukulturalna razmjena. Zbog pridavanja svih tih značajki hrani ona više nije samo životna potreba, nego stvar prestiža i moći. U cijelom svijetu vidimo neravnomjernu podjelu između bogatih i siromašnih – odnosno, između onih koji imaju hranu i onih koji su gladni. U razvijenijim dijelovima svijeta možemo vidjeti da se hrana povezuje s trendovima. U posljednje vrijeme »svi« su postali vegetarijanci ili vegani. U Aziji i Africi ljudi se bore da prežive sa šakom kukuruza ili riže. Oni to nisu odabrali i ne prate trendove, nego su prisiljeni živjeti u siromaštvu. U razvijenijim dijelovima svijeta svakoga se dana baca zdravstveno ispravna hrana u tisućama tona. Zašto to činimo jedni drugima?
Povodom Svjetskoga dana hrane promišljamo o gladnima i siromašnima te o Isusovu ophođenju prema njima. Mnogi gledaju na kršćansku vjeru isključivo kao individualnu, no ona je i društvena te ju ne možemo shvatiti u punini bez socijalne dimenzije koja ima i teoriju i praksu. Zato je socijalna misija bitan dio katoličke vjere koji pretpostavlja primjenjivanje Božje riječi na život ljudi i društva i trenutačnu zbilju.
Katekizam Katoličke Crkve prvi je dokument koji se ne ograničava na karitativno djelovanje, nego problem socijalne pravde smješta u širi društveni kontekst. On inzistira na pravu i obvezi Crkve da komentira socijalne teme te ističe da država ima dužnost zaštititi siromahe i slabe. Kao što je govorila i Majka Terezija: »Jedino dijeljenjem dobara može se iskorijeniti siromaštvo: Isus je došao među najsiromašnije da bi nas poučio da volimo jedni druge, a to znači dijeliti. Dijeliti darove koje je Bog dao ljudima, koji imaju s onima koji nemaju.« U Katekizmu se spominju i krjeposti odnosno »postojana i čvrsta spremnost činiti dobro«. Među glavnim je krjepostima i umjerenost koja »obuzdava privlačnost naslada i osigurava gospodstvo volje nad nagonima te osposobljava za uravnoteženost u uporabi stvorenih dobara«. Zato koliko god je hrana potrebna, moramo misliti i na sve one koji su gladni te biti umjereni u njenom konzumiranju.
Bitni su znakovi euharistijskoga sakramenta također hrana, točnije pšenični kruh i trsovo vino, na koje svećenik zaziva blagoslov Duha Svetoga i govori Isusove riječi posvećenja s posljednje večere. Posvećenjem se događa pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama prisutan je sam Isus Krist, njegovo Tijelo i Krv, koji nam se daju za hranu i piće.
Iako se često misli da samo bogatije zemlje puno više bacaju hranu, podatci nam govore i uvjeravaju nas da to baš i nije tako. Najbolji su primjer skandinavske zemlje čiji građani paze na to koliko hrane kupuju, odnosno bacaju. Hrvatska je bez obzira na gospodarsko stanje i na vrlo niske plaće u samom vrhu u Europi po bacanju hrane. Prema pokazateljima, u Hrvatskoj se godišnje baca više od 400 tisuća tona hrane, od toga dnevno 135 tona kruha. S obzirom na to koliko ljudi traži plastičnu ambalažu po smeću, ta se brojka čini još gorom. No treba utvrditi razloge zbog kojih se toliko neodgovorno ophodimo s hranom.
Prvi od njih je svakako nepotpuna edukacija ljudi o tome kako smanjiti količine bačene hrane. Treba napraviti razliku između hrane na kojoj je na ambalaži otisnuto »najbolje upotrijebiti do« i »upotrijebiti do«. Ako na ambalaži piše »najbolje upotrijebiti do«, to znači da taj proizvod s vremenom gubi aromu i miris, ali je zdravstveno ispravan.
Doniranje hrane u Hrvatskoj je 2015. oslobođeno plaćanja PDV-a, no izostalo je očekivano povećanje donacija. Procedura je veoma birokratizirana te odvraća donatore zbog slabe povezanosti između njih samih i krajnjih korisnika. Humanitarne udruge upozoravaju na to da je problem i u infrastrukturi. Ističu kako ne mogu prevesti i primiti donaciju jer nemaju kamione, skladišta i hladnjače. Zbog toga se donacije hrane ne raspoređuju ravnomjerno po cijeloj državi, a najbolji su primjer za to prazne police socijalnoga dućana u Vukovaru.
Mjere koje bi mogle promijeniti trenutačno stanje svakako su edukacija građana (53 % bačene hrane dolazi upravo iz kućanstava), ugovori između trgovaca i banaka hrane ili socijalnih dućana, financiranje transporta, skladištenja i distribucije hrane te poticanje poreznih olakšica. Važno je da se cijelo društvo aktivno uključi u rješavanje tako velikoga problema. Trebali bismo racionalno raspolagati hranom, posebice s obzirom na to koliko gladnih ljudi ima u svijetu.
Procjenjuje se da danas u svijetu oko 732 milijuna osoba nema dovoljno hrane, a oko 13 posto, odnosno svaka osma osoba na svijetu je neuhranjena. Većina njih živi u zemljama u razvoju. Oko milijardu i 650 milijuna ljudi ima prekomjernu težinu, od čega je 600 milijuna ili 13 posto svjetske populacije pretilo. Strašne su to brojke koje ne možemo ni zamisliti.
Najviše pretilih danas živi u Kini i Sjedinjenim Američkim Državama. U SAD-u 65 posto stanovnika ima prekomjernu težinu, a 31 posto debljinu. U Europi više od 40 posto odraslih ima prekomjernu težinu. Pojasnimo, prekomjerna je težina desetak posto više od optimalne težine osobe, a pretilost (debljina) sve je iznad toga.
Kada gledamo podatke za Hrvatsku u okviru Europske unije, nalazimo se na osmom mjestu po broju debelih ljudi, što znači da je čak 18,7 posto ljudi u zemlji debelo, čime premašujemo prosjek EU-a. Gledajući podatke Eurostata, na Malti živi najviše pretilih (26 posto), a slijede je Latvija (21,3 posto) i Mađarska (21,2 posto). Najmanje debelih u EU-u je u Rumunjskoj (9,4 posto). Još više zabrinjavaju podatci o pretilosti djece. Naime, u svijetu je 41 milijun pretile djece mlađe od pet godina, a čak pola od njih živi u Aziji. Kada gledamo podatke za Hrvatsku, istraživanje Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo iz 2011. godine pokazuje da je 24 posto djece prekomjerno teško, a 13 posto debelo.
S druge strane, prema UN-ovu izvještaju više od 6 milijuna djece umire od bolesti povezanih s glađu i neuhranjenošću svake godine, a svako je četvrto dijete u zemljama u razvoju neuhranjeno. Od 2014. godine počeo je rasti broj gladnih u svijetu, prvi put u više od deset godina. Azija ima najveći broj gladnih ljudi u svijetu, 520 milijuna, a najveći postotak gladnih je u subsaharskoj Africi gdje je gladno 20 posto stanovništva, pokazalo je godišnje izvješće UN-a o stanju sigurnosti opskrbe hranom i prehrane 2017.
Iako živimo u 21. stoljeću, još uvijek nije pronađeno rješenje za te sve veće globalne probleme.
Svjetski dan hrane obilježava se svake godine 16. listopada u spomen na osnivanje Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO). Iako je Organizacija za prehranu i poljoprivredu osnovana pri Ujedinjenim narodima te kao takva funkcionira pod okriljem UN-a i vlastitih zemalja članica, FAO surađuje s brojnim zemljama i organizacijama poput Svjetskoga fonda za poljoprivredni razvoj ili Svjetskoga programa za hranu čije misije imaju sukladne ciljeve – racionalno raspolaganje hranom.
Među institucijama suradnicama FAO-a jest i Sveta Stolica budući da se Katolička Crkva skrbi za bližnje, a to podrazumijeva i borbu protiv gladi na svjetskoj razini. U skladu s tim Sveta Stolica povodom Svjetskoga dana hrane zajedno s FAO-om istupa javnim govorima poradi senzibilizacije javnosti za problem gladi u svijetu i neodrživoga raspolaganja hranom. Prema porukama iz Vatikana koje su upućene javnosti s govornice FAO-a, podupiranje razvoja poljoprivrede na globalnoj razini, a osobito u zemljama koje vode rat s glađu, temeljni je aspekt osobnoga i društvenoga života. Stoga upravo Sveta Stolica pruža podršku jačanju aktivnosti FAO-a čiji je cilj osiguravanje održivoga gospodarenja prehrambenim resursima. Pritom inzistiranje na međudržavnoj solidarnosti služi kao temeljni moment borbe protiv gladi u zemljama u razvoju.
Iako je Svjetski dan hrane važno događanje u kojem suradnja između Vatikana i FAO-a dolazi snažno do izražaja, Sveta Stolica nastoji biti aktivna u osuđivanju nemoralnoga i protuzakonitoga baratanja hranidbenim resursima kada je god to moguće. Tako je krajem prošle godine Vatikan u suradnji s FAO-om intenzivirao međunarodnu borbu protiv ilegalnoga ribolova i prisilnoga rada u ribolovnoj industriji, a ove je godine papa Franjo poručio čelnicima država i vlada da rat, terorizam i strahote izbjeglištva u kojima mnogi gladuju nisu nužni, apelirajući tako da se ti problemi riješe solidarnim ponašanjem svjetskih moćnika.
Hrana, kao jedna od osnovnih potreba svakoga ljudskoga bića, nerijetko je središnja tema svakodnevnoga razgovora: od dogovora s obitelji što bismo mogli jesti idućega dana preko razgovora s prijateljima o njihovim preferencijama i preporukama restorana do toga da nas prati i na blještavim, raznobojnim reklamama raznih restorana i trgovačkih lanaca koje nas »proganjaju« na gotovo svakom koraku. Osim toga, uz hranu i različite vrste nacionalnih kuhinja vežu se i posebne asocijacije.
Tako se primjerice uz mediteransku kuhinju vežu asocijacije poput one da je upravo takva vrsta kuhinje jedna od najzdravijih. Također se govori da je mediteranska kuhinja raznolika i prepuna raznobojnoga voća i povrća. Hrvatsku kuhinju također prati glas iznimne teritorijalne raznolikosti, gdje se načini pripreme i vrste jela mijenjaju i prilagođavaju običajima toga područja. Kao jedna od svjetski poznatih »profinjenih« kuhinja spominje se francuska, a o semiotičkom odnosu Francuza prema njihovoj hrani i kuhinji pisao je francuski semiotičar Roland Barthes u svojemu djelu »Mitologije«. Barthes govori kako Francuzi imaju specifične asocijacije s vinom, koje je za njih piće koje najbolje gasi žeđ, piće koje je njihov ponos. Također govori kako je i vino na jedan način društveni modelator – ono »modelira« šutljivca u brbljavca, a slabića čini jakim. No taj specifičan odnos prema vinu tu ne staje jer, kako tvrdi Barthes, u Francuskoj pijanstvo nikada nije cilj, nego posljedica; vino se pije iz užitka, ono je i znak slavlja, socijalnoga statusa… Barthes govori još i o odresku kao simbolu punoga, pravoga života; onaj koji jede krvavi odrezak, koji je meso u čistom stanju, na simboličan način postaje jak kao bik.
Zanimljivo je promatrati koliko se neobičnih asocijacija veže uz svaki tip kuhinje i koliko svaki pojedinac ima drugačiji pogled na hranu. Takvo se gledanje prenosi i na nacionalne kuhinje pa često govorimo o različitim pristupima hrani i kuhanju, pri čemu tradicionalne spore načine pripreme hrane smatramo zdravima, a brzu pripremu hrane izrazito nezdravom. Određene značajke pripisujemo i ljudima – i to ovisno o tome što jedu, pa ćemo tako neke prozvati »izjelicama« jer jedu sve, a druge »sladokuscima« jer jedu samo »biranu« hranu.
U današnjem je svijetu (pre)česta pojava onih koji su gladni, onih koji si ne mogu priuštiti ono malo kruha potrebna za život. Njima se danas pokušava pomoći preko raznih ustanova i udruga, ali i preko dobrih ljudi koji su se odlučili potpuno približiti potrebitima i podrediti im svoj život. U biblijsko vrijeme nije bilo udruga koje bi pokušavale osigurati pomoć, nego su ljudi u potrebi bili prepušteni sami sebi, a poveznica s današnjim svijetom bilo je to da su mogli birati – hoće li vjerovati da im Bog može pomoći ili će se stvarno okrenuti samo sebi.
U mnogim smo životnim trenutcima veoma nezahvalni i ne znamo cijeniti ono što imamo. Izraelci nisu bili zahvalni na tome što su oslobođeni iz egipatskoga ropstva, nego su počeli sumnjati u Božje odluke i tražiti neke ustupke od Boga. Smatrali su da su u Egiptu bili mučeni, ali su barem dobili hranu i piće. Tada im je Bog dao manu, hranu koju su svaki dan skupljali u količini koju su bili spremni pojesti. Nahranio ih je, a oni su mu okrenuli leđa izradivši zlatno tele. Također, i Isus je nahranio mnoštvo koje ga je slušalo sa samo pet riba i dva kruha, a mnogi od njih kasnije su mu okrenuli leđa. Zato valja s Isusom ponoviti: »Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta« (Mt 4, 4). Tim je ljudima tada dana slast uživanja u ribi i kruhu, a nama danas je dana slast uživanja u kruhu i vinu – u Isusovu tijelu i krvi.
Dan nam je »kruh s neba koji svaku slast u sebi ima«, kako izričemo u molitvi »Divnoj dakle Tajni ovoj«. Izraelci su dobili kruh s neba kao manu, a mi danas svoj kruh gledamo i primamo tijekom euharistije. Kako Izraelci nisu činiti grijeh s manom – nisu smjeli pretjerivati u skupljanju, tako i mi moramo paziti u kakvom stanju primamo Kruh koji nam je dan. Oni su pazili na količinu mane, a mi pazimo na grijehe i našu glad koju ne možemo utažiti bijelim, nego onim istinskim, vječnim Kruhom.
