Mnogo hrvatskih katoličkih intelektualaca ni danas nažalost nema natuknicu u leksikonima i enciklopedijama. Među njima je i politički i kulturni publicist i mislilac Petar Bareza. Rođen je 10. srpnja 1905. u Sinju, gdje je polazio pučku školu i gimnaziju. Studirao je filozofiju u Zaostrogu i teologiju na Franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj od 1925. do 1929., kada je zaređen. Nakon dvije godine djelovanja u Sinju kao prefekt sjemeništa imenovan je župnikom u Kruševu, a pomaže i u Obrovcu. Godine 1935. napustio je franjevački red i odlazi u Zagreb na Filozofski fakultet, gdje je doktorirao (napomena: nema ga na popisu doktoranada na tom fakultetu). Vodio je svoju privatnu srednju školu. Prvim člankom javio se u »Novom dobu« 1936., a za vrijeme NDH radio je u državnoj komisiji za razgraničenje. Objavio je u »Spremnosti« geopolitičke studije: »Transcendentalna politika«, »Između Soče i Dardanela – položaj i funkcija Hrvatske prema Balkanu i prema Europi« (sa zanimljivim zaključkom da je »jaka i nezavisna hrvatska država… temeljna obćeeuropska i zapadnjačka hipoteka na europsko-azijskom putu Soča-Dardaneli«), »Jugoslavensko pitanje u spletu englesko-ruskih balkanskih odnosa«, »Od Soče do Vojuše – Jadranska funkcija Hrvatske i europska funkcija Jadrana«, »Stvarnost i fikcije – ‘Vjekovna’ Drava, Sutla i Jadran i sadašnja opasnost«, »Temeljni osnovi hrvatsko-srpskih odnosa«, »Jugoslavenstvu in memoriam – izmedju unutarnjih i vanjskih uzroka tragikomičnog svršetka«.
Godine 1945. emigrirao je u Italiju, gdje na poticaj Ivana Oršanića, zajedno s Krunoslavom Draganovićem, Ivanom Tomasom i Pavlom Tijanom priprema i izdaje knjigu na latinskom jeziku »Martyrium Croatiae« (1946.), posvećenu bleiburškoj tragediji i križnim putovima. »Knjiga je bila pripremljena«, piše Tijan, »kao informacija za kardinalski konzistorij koji je papa Pio XII. sazvao u veljači 1946. i tiskana u malom broju primjeraka te je danas prava rijetkost. Šapirografski je bila prevedena na hrvatski jezik, a to izdanje je još veći raritet. Navodno je kasnije objavljena i na engleskom, a bio je pripreman i njemački prijevod koji, međutim, nije objavljen.« Uskoro odlazi u Buenos Aires, gdje sudjeluje u kulturnom životu hrvatske emigracije.
Iako nije objavio mnogo, njegovi tekstovi imaju osobitu povijesnu i intelektualnu važnost. Od nekoliko studija treba prije svega spomenuti njegov članak »Transcendentalna politika – Izvori i utjecaj širokih i općih koncepcija u hrvatskoj politici«, objavljen početkom 1945. u »Spremnosti« (br. 149-159). Tu je razložio hrvatsko državno pitanje en général. Smatrajući da je težnja prema državi u prošlosti bila ključ narodnoga opstanka, isto će značenje u budućnosti imati i njezina konkretizacija, pri čemu treba voditi računa o ravnovjesju između univerzalnih ljudskih načela i ciljeva kojima Hrvati pod utjecajem katolicizma neupitno teže i hrvatskoga nacionalizma. U tom smislu zauzeo se za razvoj »kroatizirane etike«. »Ovim ne mislim reći da obćoj etici treba suprotstaviti neku posebnu hrvatsku etiku: ne, nego da obćeljudsku etiku treba u hrvatskoj politici dovesti do izraza kroz one čine, primjere, ideje, načela i gesla koja je Hrvatstvo u sebi već ostvarilo i kojima služi kao nepresušan izvor. Što rekosmo za etiku, vriedi i za sva ostala područja narodnog i državnog života. Prema tome, ne treba gospodarskim, družtvovnim i političkim sustavima – do kojih je, kao najboljih čovječanstvo uznapredovalo – suprotstavljati neke svoje posebne hrvatske sustave: ne, nego ih na Hrvatstvo treba primijeniti u skladu s čitavim njegovim bićem koje je i kao prošlost i kao sadašnjost sadržaj hrvatskog ‘ja’.«
Većinu rada posvetio je uzrocima i posljedicama bleiburške tragedije. Tako u studiji »Bleiburška katastrofa« (»Hrvatska revija«, 1960., br. 1), sjećajući se prilika u NDH, objektivno priznaje njezine nedostatke. Za Bleiburg u prvom redu odgovornim smatra Pavelića i vladu zbog bijega i napuštanja naroda. Pišući pak o Anti Ciligi (»Hrvatska revija«, 1953., br. 2), ne krijući svoj antikomunizam, iznio je tezu da je »Jugoslavija nužna etapa k hrvatskoj državi«, »čak i druga, Titova«, držeći da je povratak gotovo cijele istočne obale Jadrana pod hrvatski suverenitet epohalno postignuće, što »samo izdajice ili krajnji nesposobnjaci« ne će znati očuvati u budućnosti.
Poginuo je u prometnoj nesreći 2. ožujka 1960. u Munrou kod Buenos Airesa. Prigodom sprovoda Vinko Nikolić oprostio se biranim riječima od njega, istaknuvši da je bio »izabrani hrvatski intelektualac i iskreni domoljub«. »Hrvat do u svaku žilicu svoga bića, duboko je proživljavao hrvatsku problematiku i patio nad tragičnom sudbinom svoga naroda.« Nedvojbeno, svojim lucidnim analizama, anticipacijama i koncepcijama spadao je ne samo u »najelitnije duhove među emigrantima« (V. Nikolić), nego i naše hrvatske inteligencije uopće.
