»Sve se teže skriva neznanje hrvatskoga jezika i njegov poražavajući status u društvu« – upozoravajući je nadnaslov vrijednoga članka »Od svih europskih naroda materinski jezik u školama najmanje uče Hrvati: u osnovnoj pet, u srednjoj četiri sata« Lane Kovačević, objavljen u političkom magazinu Obzoru Večernjega lista u subotu 29. lipnja, koji zaslužuje ne samo pozornost svekolike javnosti, nego i vrlo trijezno i ozbiljno promišljanje i donošenje odluka koje bi to promijenile.
»Mislim da je već općepoznata činjenica da od svih europskih naroda Hrvati imaju najmanju satnicu materinskoga jezika: u osnovnoj školi pet sati, a u srednjoj četiri sata. U usporedbi s Mađarima (6-8), Francuzima (8-10), a pogotovo s Fincima (14 sati materinskoga jezika) možda ćemo najbolje moći razumjeti što znači učenje vlastitoga jezika«, rekao je, kako je objavljeno u tom članku, Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Premda je teško vjerovati da je općepoznato da je tako nezadovoljavajući položaj hrvatskoga jezika u hrvatskom školstvu, veoma je dragocjeno što su ti podatci objavljeni i tako ponuđeni da uđu u svijest suvremenih naraštaja hrvatskoga naroda i posebno svih onih koji su na vodećim i odgovornim položajima u Hrvatskoj.
Prvo se nameće pitanje kako je to moguće da u samostalnoj Hrvatskoj baš hrvatski jezik bude tako strahovito zapostavljen. To pitanje dobiva na svojoj težini i važnosti posebno ako se uzme u obzir prebogata povijest zatiranja, nijekanja i osporavanja hrvatskoga jezika od stupanja Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom u 1102. godini do posljednjih trzaja bivše jugoslavenske komunističke države 1991. godine. Usprkos svim političkim i drugim pritiscima u tih gotovo punih devet stoljeća hrvatski je jezik ne samo preživio i opstao, nego se i razvijao, osuvremenjivao i standardizirao, pa je više nego nečuveno da baš u višestranačkoj i demokraciji otvorenoj samostalnoj Republici Hrvatskoj hrvatski jezik bude tako zapostavljan, i to usprkos činjenici da je danas hrvatski jezik jedan od službenih jezika Europske unije.
Takav status hrvatskoga jezika u hrvatskom društvu i modernoj hrvatskoj državi nipošto ne može biti slučajan. Očito je da je u doba kad hrvatski jezik nema izvanjskih neprijatelja, posebno nema takvih koji bi se očitovali kao neprijatelji, na djelu unutarnje rastakanje, slabljenje i nepoštovanje hrvatskoga jezika. Tako je do smanjivanja satnice hrvatskoga jezika u hrvatskom školstvu došlo na valovima detuđmanizacije, odnosno othrvaćivanja hrvatskoga društva, 2006. godine, a najnovija reforma tzv. »Škola za život« ništa glede satnice ne mijenja nabolje.
Dobro je poznato svima koliko je materinski jezik bitan za kulturni i nacionalni identitet svakoga naroda pa nije moguće da to ne bi znali i službena hrvatska politika i njezini nositelji, a to onda mora značiti da u službenoj politici živi namjera slabljenja hrvatskoga jezika. Poznato je da je stanoviti postotak hrvatskoga stanovništva i političara i danas protiv samostalne Hrvatske, da ne želi prosperitet hrvatskomu narodu ni hrvatskoj zajednici državljana, no teže je prihvatiti da tim stajalištima popušta službena hrvatska politika. Ne treba se, naime, zavaravati da su se ikada s postojanjem samostalne Hrvatske i posebnoga hrvatskoga kulturnoga identiteta pomirile političke i ideološke snage koje zagovaraju bilo nostalgično bivšu zajednicu republika ili neki novi oblik povezivanja na ovim prostorima, i da im upravo hrvatski jezik posebno u tom naumu smeta. No da hrvatske državne vlasti sudjeluju toliko u tom skrivenom projektu svojim prešućivanjem, ignoriranjem i nečinjenjem za materinski hrvatski jezik više je nego nemoralno.
Na okruglom stolu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu u ožujku o. g. na temu »Položaj hrvatskoga jezika na visokoškolskim ustanovama« izneseni su podatci o tretiranju hrvatskoga jezika na visokoškolskim ustanovama te je otkrivena poražavajuća potpuna zapuštenost hrvatskoga jezika. Npr. u »studiranju po bolonjskim načelima«, u kojem se među kompetencijama treba steći i sposobnost akademskoga izražavanja na hrvatskom standardnom jeziku i jednom stranom jeziku, obično je u kompetencijama zastupljen samo strani jezik, pa čak ni budući nastavnici ne produbljuju dovoljno poznavanje hrvatskoga jezika.
Premalo je uvođenja u poznavanje hrvatskoga jezika u osnovnoj i srednjoj školi, a na fakultetima i drugim visokim školama većinom izostaje svako učenje materinskoga jezika, pa se nameće pitanje priprema li to skrivena politika nove naraštaje hrvatskoga društva koji ne će više poznavati ni hrvatski jezik. Više puta čuli su se prijedlozi da bi i Hrvatska poput drugih zemalja, npr. Francuske, trebala donijeti zakon o hrvatskom jeziku, no političari na vlasti to ne žele i ništa u tom smislu ne poduzimaju. Nije li nastupio čas da se sada, dok je hrvatski jezik službeni jezik EU-a, ispravi taj golemi propust i tako omogući preživljavanje i njegovanje hrvatskoga kulturnoga identiteta?
