U spomen na 5. kolovoza 1995. kad je Hrvatska vojska oslobodila Knin, središte srpske pobune i važan centar velikosrpske imperijalističke politike, u Hrvatskoj je na taj dan uveden Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, no i ove 2019. godine nameće se pitanje tko je to zapravo u Republici Hrvatskoj pobijedio i tko stvarno može slaviti pobjedu. Pitanje nije nipošto retoričko ni formalno, jer da je retoričko, ne bi ni trebalo na njega odgovarati, a da je tek formalno, odgovor bi jednostavno glasio: Dan pobjede u Hrvatskoj može slaviti kako tko hoće. Pitanje je dakle vrlo stvarno i propitkuje cjelokupno stanje suvremenoga hrvatskoga društva, aktualno stanje hrvatskoga naroda i hrvatske države te ne bi smjelo ostati bez isto tako stvarna i istinita odgovora.
Naime, cilj Domovinskoga rata bio je obrana i oslobođenje Hrvatske, a eventualni neuspjeh ili poraz u tom ratu bio bi doslovno poguban do te mjere da Hrvatska nikada ne bi doživjela državnu samostalnost, a hrvatski narod doživio bi vjerojatno još veće stradanje negoli u II. svjetskom ratu i poraću, a da velike sile ili tzv. međunarodna zajednica za to ne bi ni marile. Borba hrvatskih branitelja u ratu protiv velikosrpskoga agresora bila je dakle na život i smrt, ne samo njih na bojišnicama, nego i mnogih drugih koji su bili nepoćudni kako komunističkoj nomenklaturi tako i velikosrpskim imperijalistima.
Od eventualnoga poraza hrvatski se narod vjerojatno nikada više ne bi oporavio, a svoga bi se hrvatstva postidjeli i odrekli mnogi uključeni u komunističku partiju i u obavještajne izdajničke i doušničke mreže, kao i njihove obitelji… Od Hrvatske, njezine kulture i njezine budućnosti ne bi ništa ostalo. Vojna obrana i pobjeda u Domovinskom ratu stoga je jedini, stvarni temelj države Hrvatske i opstanka hrvatskoga naroda.
Logično bi bilo da tu očevidnu istinu konsenzusom prihvaćaju sve zdravorazumske i organizirane snage u Republici Hrvatskoj, no to se ipak svih ovih 24 godine nije dogodilo. Odmah po oslobođenju okupiranih dijelova Hrvatske organizirane interesne skupine, kao i državna politika od 2000. godine, nametnule su Hrvatskoj svojevrsnu luđaku košulju, zarobile je iznutra te je ne prestaju gušiti. Nije Hrvatska slučajno tako jeftino ostala bez svojih banaka, najperspektivnijih poduzeća kao što su bile »Prvomajska«, »Pliva«, »INA«… a nije ni slučajno da se sadašnje vlasti hvale svojim tobožnjim uspjehom što su najvažnije hrvatske poljoprivredne resurse posebnim zakonom predale kao velikoga dužnika u ruke stranomu kapitalu, koji ne želi ni da središte uprave nad hrvatskim ponajboljim poljoprivrednim resursima bude u Hrvatskoj.
Koliko je moćna nametnuta luđačka košulja u hrvatskom gospodarstvu najbolje se vidi što je Hrvatska gotovo u svemu na najlošije rangiranim mjestima na ljestvicama Europske unije. Interesne skupine, koje su uvelike uništile hrvatsko gospodarstvo i ne prestaju ga gušiti, smišljeno razaraju materijalnu osnovicu eventualnoga gospodarskoga razvitka i napretka hrvatskoga naroda i tako, očito smišljeno, razaraju učinke uspješne obrane i pobjede u Domovinskom ratu.
Nije slučajno i na političkom području Hrvatskoj nametnuta i navučena luđačka košulja te hrvatski birači ni uz najbolju volju i ni uz najveće napore ne mogu na izborima izabrati državno vodstvo koje bi stvarno služilo legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima. A kad oko 400 tisuća birača dadne svoj potpis kojim traži promjenu izbornoga zakonodavstva, onda to vlasti u konsenzusu s najvažnijim formalnim opozicionarima izigravaju kao da su birači djeca u dječjem vrtiću. Ne može biti slučajno da je političar koji u Hrvatskoj ima apsolutno najjači legitimitet, dakle predsjednik Republike, lišen gotovo svake stvarne moći, a svu moć imaju u rukama oni s puno manje legitimiteta ili čak bez legitimiteta, koji se često potire neprincipijelnim političkim kupoprodajama.
Nije slučajno da od više od 400 ubijene djece u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku baš ni o jednom hrvatskom djetetu nije snimljen dokumentarac, a kamoli igrani film. Nije slučajno da gotovo nitko od pripadnika obavještajnih služba bivše savezne vojske ili savezne države nije odgovarao za ratne i druge zločine koje su naređivali i činili, pa ni gotovo četvrt stoljeća od završetka rata hrvatske žrtve nisu dobile ni minimalnu pravnu satisfakciju. Ne može biti slučajno što ni hrvatske žrtve II. svjetskoga rata i posebno poraća, čije su kosti razbacane po oko 1500 masovnih grobnica diljem Hrvatske, Slovenije i drugdje, ni gotovo 30 godina od uspostave države nisu doživjele stvarno iskazivanje pijeteta ekshumacijom i časnim pokopima…
Nije li stvarni odgovor na pitanje tko može slaviti pobjedu u Hrvatskoj: samo oni koji su Hrvatskoj, hrvatskomu narodu nabili luđačku košulju?
