Stručna suradnica, savjetnica logopetkinja u zagrebačkom Dječjem vrtiću Travno i hodočasnica Danica Andrešić rođena je i odrasla u selu Crvenicama pokraj Tomislavgrada u Bosni i Hercegovini kao najmlađe od četvero djece u obitelji. Krajem svibnja 2023. godine krenula je na svoj hodočasnički Camino, na Put svetoga Jakova koji vodi do španjolskoga svetišta Santiaga de Campostele, gdje se čuvaju moći apostola Jakova u katedrali u povijesnom središtu toga grada, koje časte brojni hodočasnici.
Propješačila je najpoznatiju i najposjećeniju francusku rutu Puta sv. Jakovu (Camino Francés) koja počinje u gradiću Saint Jean Pied de Portu na jugozapadu Francuske, a 779 kilometara prohodala je tijekom 29 dana. Vijeće Europe 1987. godine proglasilo je Camino Francés glavnom ulicom Europe, a UNESCO 1993. godine svjetskom kulturnom baštinom. Osobna iskustva s Puta podijelila je u knjizi »Beside s Puta – Camino« objavljenoj u nakladi izdavačke kuće »Alfa«. Naša sugovornica rado se odazvala na razgovor za Glas Koncila, u kojem je otkrila duhovna i intimna promišljanja i iskustva tijekom hodočasničkoga putovanja.
Knjigu posvetila roditeljima
»Odgojena sam u vjeri i domoljublju. Vjera je za mene putokaz kako i kojim putom krenuti, način kako živjeti i kako postupati prema ljudima u svojem okruženju. Ona je ‘lijek’ koji ublažava tegobe, olakšava teškoće, daje snagu kada padnem i posustanem. Uostalom, zar nam vjera ne oblikuje odnos prema prirodi i ne čini nas »poniznim, malim, ekolozima« poput svetoga Franje?! Ljubav prema pisanoj riječi također sam stekla u obitelji. Odrasla sam okružena knjigama. Pokojni tata uveo me je u svijet pisane riječi i pokazao njezinu ljepotu, sa mnom čitao sve što sam donosila iz knjižnice i poticao na raspravu o pročitanom. Moguće da je upravo takav odgoj stvorio moju želju za Caminom, da u jednom hodočašću iskusim spoj ljepote vjere, prirode i riječi. Zbog toga sam knjigu ‘Beside s Puta – Camino’ posvetila roditeljima, jer su mi podarili vjeru i naučili me voljeti prirodu i riječi«, rekla je autorica Andrešić.
»Camino nas oblikuje i prije puta«
Njezina želja da krene na hodočasničko putovanje rutom Puta sv. Jakova, od juga Pireneja preko Španjolske do Santiaga de Compostele, nije realizirana 2020. godine zbog pandemije uzrokovane koronavirusom. Putovanje je ostvarila tri godine kasnije, o čemu je rekla: »Među hodočasnicima kruži geslo: ‘Kada te Camino zove, odazovi se i sve što ti zatreba, Camino će ti dati.’ Dodala bih još jedno: ‘Camino nas oblikuje i prije Puta, priprema nas i prilagođava sebi.’ Tako je i mene pripremio na odluku da na hodočašće krenem sama, zatomio potrebu za sigurnošću koju daje društvo suputnika i poručio: ljepota je Camina u slijeđenju svojih potreba i mogućnosti. ‘Vjeruj i sve će biti dobro’, čula sam glas u sebi.« »Krenula sam sama na Put s ruksakom na leđima, bez rezervacije smještaja, bez štapova za hodanje, ali s vjerom u duši i krunicom u ruci. Preferirala sam vjerska, župna ili donacijska prenoćišta koja su po opremljenosti siromašnija, ali su duhom zajedništva bogatija i srcu ugodnija mjesta. Sve vrijeme Puta bila sam predana duhu Puta, duhu Camina. Znam da je to bila snaga Duha Svetoga, moć Puta sv. Jakova, Božje djelo nad mojim koracima. Zahvaljujem Bogu i sv. Jakovu na tome. Svakodnevna molitva na početku hodanja davala mi je osjećaj sigurnosti i zaštićenosti, ali i smirenosti i snage da iz dana u dan izdržim napor. U knjizi sam to sažela u izraz: ‘Boga na pomoć, put pod noge, krunicu u ruke.’ Ni nakon stotina kilometara prijeđenoga puta nisam klonula duhom zahvaljujući vjeri i molitvi.«
Od osjećaja uzvišenosti do skrušenosti
»Camino nije samo put i pješačenje, Camino su ljudi. Svaki dan završavala sam molitvama za potrebite: za one koji boluju od kancerogenih bolesti, samohrane roditelje, djecu s teškoćama u razvoju, djecu koja nemaju odgovarajuću skrb, ovisnike, psihičke bolesnike i hrvatske branitelje«, rekla je.
Na hodočašću je doživjela brojne dirljive susrete i upoznala mnoge ljude hrvatskoga podrijetla koji su svoje korijene isticali s ponosom. Poseban doživljaj iskusila je u hostelu prije sela Itero del Castilla koji funkcionira na dobrovoljnim donacijama hodočasnika. Domaćini hostela oblače se u posebne odore sa znakom školjke, simbolom sv. Jakova, i provode obred pranja nogu hodočasnicima, o čemu je rekla: »Neopisiv je osjećaj dok ti netko pere i ljubi nogu te moli za tebe. Ne mogu reći jesam li se više osjećala uzvišeno, ponizno, dirljivo, skrušeno ili sigurno i zaštićeno. To je njihovo hvala za naš Put i njihov znak dobrodošlice.«
S dvije domovine na putu
Na nadmorskoj visini od 1500 metra, neposredno iza sela Foncebadóna, nalazi se Cruz de Ferro. Veliki drveni križ smješten na pet metara visokoj hrpi kamenja koje hodočasnici donose od kuće i tu ih odlažu.
»Nosila sam dva kamenčića u ruksaku. Na prvom s jedne strane piše Crvenice, a s druge Zagreb. Dva mjesta koja su me oblikovala i koja volim istom jačinom. Drugi je kamen s Hvara gdje sam te godine bila na procesiji Za križen. Ostavila sam i njega, s natpisom Hvar i Zagreb. Kamenjem sam pokrila svoje dvije domovine: od Herceg-Bosne do Hrvatske. Uz molitvu i predanje Bogu uputila sam se dalje«, istaknula je ova predana hodočasnica koja je svoja iskustva opisala u knjizi.
Ukoričeni dnevnički zapisi
»Knjiga je nastala spontano: dnevničkim zapisima na društvenoj mreži cilj je bio na što jednostavniji način informirati moju obitelj, rodbinu i prijatelje o tome gdje sam, što sam vidjela i doživjela. Teško je dočarati osjećaje i doživljaje Camina, teško ga je opisati riječima ili uslikati fotoaparatom. Za mene je to bio osjećaj smirenosti koji nastaje u nama samima. Ljepota suglasja nas samih s prirodom, Bogom i životom. Studiozno sam vodila zapise koje sam podijelila sa svijetom želeći da i drugi dožive bar dio onoga što sam ja doživjela tijekom Camina. Tijekom Puta vraćam se djetinjstvu, sigurnoj luci u kojoj sam zaštićena, prizivam i opisujem doživljaje i molitve iz djetinjstva, u svakidašnjici vidim običaje mojega rodnoga kraja. Opisujem ih ikavicom, zavičajnim govorom u kojem sam ih i doživjela, te je i naslov knjige napisan ikavicom«, rekla je naša sugovornica. »Susretala sam ljude iz svih krajeva svijeta, različite dobi i različitih vjerskih opredjeljenja. Svatko čini svoj Camino, slijedi svoje potrebe i želje. Camino uzvraća dajući svakomu ono što mu treba. Onima koji se premišljaju poručila bih: ‘Kad te Camino zove, odazovi se. Vjeruj i kreni. Buen Camino!’« zaključila je Danica Andrešić.
