U središtu zbivanja ovih dana bila je djevojčica Mila Rončević, toliko bolesna da joj u Hrvatskoj nije bilo pomoći. Da bi joj bilo omogućeno liječenje u SAD-u, skupljeno je 35 milijuna kuna, što je više od potrebnoga za to skupo liječenje. Roditelji su odlučili da dio novca bude za nekoga drugoga bolesnika, a djevojčica je s roditeljima otputovala u Philadelphiju da bi se uz pomoć eksperimentalnoga liječenja, kako piše Ivana Krnić, izborila za život.
Roditelji su izrazili zahvalnost svima koji su sudjelovali u humanoj akciji: »Uključili su se apsolutno svi. Kafići u Splitu, Zagrebu… Hrvatska se ovako nije ujedinila od Nore Šitum«, rekao je otac Marin Rončević i dodao: »Ovu akciju ponio je čovjek s velikim ‘Č’. Jedno veliko apsolutno hvala.« Jasno je dao na znanje da je sve transparentno te da će višak novca biti preusmjeren nekomu drugomu bolesnomu djetetu. »Mislim da smo pokazali brigu i za drugu djecu. Daleko od toga da smo nezahvalni institucijama, mi smo superzahvalni. Činjenica je da neki alati nisu bili funkcionalni. Volio bih da se osnuje jedan odbor, da tu bude član Ureda predsjednice, da se tu uključe Đikić, Primorac, koji ne bi sačinjavao više od 5-6 ljudi koji bi morali donijeti odluku u 24 sata, što oni mogu…« Pomoć koja je dobivena pokazuje koliko je naš narod senzibiliziran i koliko je spreman pomoći. Dokazuju to Hrvati iz dijaspore, pa je Dragan Janković iz Philadelphije Milinoj obitelji ponudio smještaj u svojoj kući za vrijeme liječenja, a uključio se i Steve Rukavina, predsjednik zajednice Hrvata u SAD-u. Milin djed kaže da je ovo što se dogodilo ovih dana u Hrvatskoj čudo! »Ovo ponovno pokazuje i dokazuje da mala Hrvatska ima veliko, golemo srce. Kada nam je najteže, onda smo ujedinjeni. Ovakva nas ljudska pitanja ujedinjuju.«
Miroslav Škoro nije samo pjevač, već ga spominju kao jednoga od najobrazovanijih ljudi na našoj estradi: diplomirao je građevinu i ekonomiju, dvije je godine pohađao »Community college of Allegheny county« u Americi te je bio polaznik prvoga naraštaja Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih poslova i postigao doktorat. Kako piše Karmen Miletić, nakon operacije zbog srčanih tegoba prošle godine i kliničke smrti od sat vremena liječnici su mu preporučili sporiji životni ritam, no s novim angažmanom na Sveučilištu, u emisiji »Zvijezde pjevaju« te pripremom novoga velikoga koncerta u povodu 30. obljetnice pjesme
»Ne dirajte mi ravnicu« čini se da Škoro nije nimalo usporio. Ističe da su nekada najbolji među nama bili učitelji i predavači. »Matoš, Kranjčević, Nazor i mnogi drugi radili su taj časni i odgovorni posao. U blagodatima našega sustava uživam još od hrvatskog proljeća preko Šuvarove reforme do današnjih dana. Imao sam sreću da su mnogi proljećari po kazni bili prebačeni u osnovnu školu u Višnjevcu, jer je bila daleko od centra i bez javnog prijevoza. Meni je razrednica bila Marija Sikora, poslije ravnateljica i vrstan matematičar i pedagog. Književnosti i jeziku me je učila prof. Ana Pintarić, poslije dekanica Filozofskog fakulteta u Osijeku, a knjižničar zbog kojeg sam pročitao većinu knjiga u školskoj biblioteci bio je Adam Meštrović koji je u našoj suvremenoj državi bio saborski zastupnik. Dodamo li tome činjenicu da su me dijelom odgojili i isusovci u višnjevačkoj župnoj crkvi, a potom i stari profesori osječke gimnazije, koja je iznjedrila dva nobelovca i Strossmayera, shvatit ćete da sam možda pripadnik zadnjeg naraštaja koji je dobio stvarno klasično obrazovanje. Tada su vladali red, disciplina, a osnovno mjerilo vrijednosti bilo je znanje.«
Škoro se cijeli život bavi glazbom, a i poduzetništvom kako navodi. Spominjući Sabor, kaže da u njemu nije bio zbog novca, karijere ili povlastica. »Kad sam vidio da ne mogu ništa, otišao sam bez novca i povlastica. Tako i sada mislim da mogu studentima biti od koristi jer imam ono što oni nemaju – iskustvo. Ako im ga budem mogao prenijeti, dobro, ako budem vidio da ne ide, neću mučiti ni njih ni sebe.« Dalje priča da je njegov »najveći porok« dobar kućni odgoj koji mu je dala pokojna majka. Govoreći o pjesmi »Ne dirajte mi ravnicu«, rekao je: »To je cijeli spektar emocija koji je započeo osjećajem nostalgije i čežnje za majkom, Višnjevcem, Slavonijom i domovinom. Pjesma je potom postala slušana u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Gledali smo i slušali kako se uz nju ljudi iseljavaju sa svojih ognjišta, kako se rađaju i umiru, kako čekaju povratak i kako se vraćaju svojim domovima.« I dalje je ponosan što je Bog dao upravo njemu napisati tu pjesmu, ali kako kaže, čini mu se da iz toga vremena nismo naučili ama baš ništa, što ga čini tužnim. Škoro se stalno vraća na misao svoje majke koja ga je uputila u život i danas je spominje kao najvažniji životni putokaz: »Govore o održivu razvoju, a ne znaju što je eksponencijalna funkcija i granica proizvodnih mogućnosti. Moja pokojna majka s četiri razreda osnovne škole rekla je da valja povećati prihode, smanjiti potrošnju, vratiti dugove. Tek onda možemo dalje.«
