Koliko se god hrvatskoj javnosti medijski uporno »bacaju kosti na glodanje«, ideološke, političke, konzumerističke, hedonističke, istina o sve drastičnijem smanjenju stanovništva u Hrvatskoj sve se više probija i u medije te je sve manje ljudi koji ne bi bili svjesni da upravo to postaje najvažniji problem suvremene Hrvatske. Među onima koji ne pokazuju tu svijest, sudeći po njihovim javnim istupima, na prvo mjesto treba staviti mnoge važne političare, osobito političke stranke, premda su upravo oni, odnosno njihovo djelovanje, najvažniji za suočavanje s tim golemim problemom.
Prema objavljenim podatcima u Hrvatskoj je od 1990. veći broj umrlih nego rođenih, a npr. samo prošle godine rođene su samo 32 tisuće djece, što je čak 20 posto manje u odnosu na 2015. godinu. Kako je izjavio demograf Stjepan Šterc, »siječanjski službeni podatci o smrtnosti u Hrvatskoj samo su očekivani nastavak demografskoga nestanka jer je zabilježena 6441 umrla osoba najveća smrtnost od postanka Hrvatske, a prirodni nam pad od -3209 osoba navješćuje u 2017. godini i najveću razliku između umrlih i rođenih. Vjerojatno oko čak -20 000!« Dakle, jedan od bitnih čimbenika zašto se broj stanovnika, pa tako i pripadnika hrvatskoga naroda, u današnjoj Hrvatskoj smanjuje svakako je sve uočljivije smanjenje broja novorođenih.
Takav trend nipošto nije nastao slučajno niti je, premda je vrlo važan, ekonomski faktor presudan za takvo stanje. U Hrvatskoj se, osobito u dijelovima tzv. civilnoga društva, smišljeno njeguje kultura smrti, odnosno dovode se u pitanje vrjednote koje su temelj stabilnoga braka jednoga muškarca i jedne žene, na bezbroj načina ugrožava se obitelj – sve dotle da je i značenje samoga pojma obitelji doveden u pitanje, također smišljeno se zagovora tobožnje »pravo« na pobačaj. Nije li za hrvatske prilike strašno što je Ustavni sud pitanje kada počinje ljudski život prepustio politici i političarima te što se u sukobu prava na život i prava na izbor svrstao na stranu prava na izbor, tj. pretpostavio tzv. novokomponirano ljudsko pravo da ono može doslovno pogaziti naravno pravo, tj. može oduzeti život drugomu ljudskomu biću?
Drugi uzrok sve tjeskobnijega smanjenja stanovnika u Hrvatskoj bez sumnje je novi val iseljavanja koji sve više uzima maha otkako je Hrvatska formalno postala punopravna članica Europske unije. Državni zavod za statistiku (DZS) raspolaže tek s djelomičnim podatcima jer nema pravnih okvira koji bi mu omogućavali točan uvid u kretanje stanovnika. Znanstvenici već 25 godina uporno traže uvođenje registra stanovništva i teritorijalnih jedinica, no politika ni političari za to uopće nemaju sluha. Demografi tvrde da depopulacija u Hrvatskoj iznosi golemih 50 tisuća osoba godišnje, a demograf Šterc, pozivajući se na demografske analize i statistike, tvrdi da se od 2007. godine iz Hrvatske iselilo do 350 000 ljudi.
Prema podatcima DZS-a od iseljenih čak tri četvrtine čine mlađi od 40 godina, a među njima je visok postotak visokoobrazovanih, što znači da Hrvatska gubi najpotentniji ljudski kapital, one koji bi mogli biti pokretači dobrih promjena u društvu, i one koji bi mogli roditi djecu. Opće je poznato da se u svim županijama, osim u gradu Zagrebu, smanjuje broj stanovnika, da su posebno na samom rubu izumiranja sve brojnija hrvatska sela. Po procjeni demografa ukupno stanovništvo u Hrvatskoj moglo bi po sadašnjim trendovima za 10 godina pasti na oko 3 milijuna, odnos umirovljenika i zaposlenih mogao bi biti 1 : 1, a odnos populacije starije od 65 godina prema mlađoj od 19 godina mogao bi biti čak 2 : 1.
Sve navedeno više nego jasno otkriva da je nestajanje hrvatskoga stanovništva najvažniji i najurgentniji problem s kojim se Hrvatska danas suočava.
Premda taj problem nije nov, niti je tek sada postao aktualan, još uvijek nije očitovana stvarna politička volja za njegovo rješavanje. Sadašnja Vlada pri svom konstituiranju formalnim dodavanjem novoga naziva u već postojeće ministarstvo obitelji, mladih i socijalne politike nije stvarno ozbiljno »zagrizla« u taj problem. Naime, izdvajanje samo 159 milijuna kuna u proračunu za demografsku obnovu potvrdilo je da demografska problematika još uvijek nije shvaćena kao strateška, kao sudbinska za budućnost Hrvatske.
Potvrđuje to i pokušaj nekih predstavnika Vlade da obmanjuju javnost tvrdnjom da je došlo do gospodarskoga preokreta jer je broj nezaposlenih pao na 10,6 posto. Naime, u srpnju ove godine bila je nezaposlena 171 631 osoba, a npr. 2014. nezaposlenost je bila rekordnih 381 000 osoba. No prema podatcima DZS-a, u srpnju 2017. u Hrvatskoj su bile 1 405 643 zaposlene osobe, a u srpnju 2016. godine 1 413 021, što znači da se broj zaposlenih smanjio za 7378 osoba. Ispravniju sliku stanja daju također podatci DZS-a po kojima je u srpnju 2016. bilo 1 630 110 radno aktivnih stanovnika, a u srpnju 2017. taj broj se smanjio na 1 575 770 osoba; u godinu dana Hrvatska je izgubila 54 340 radno aktivnih stanovnika, a podatci nisu cjeloviti.
Očito je da hrvatske vlasti moraju nešto stvarno učiniti. Demografski stručnjaci predlažu uvođenje registra stanovništva i teritorijalnih jedinica, a ekonomski stručnjaci predlažu osnivanje državnoga tijela koje bi se sustavno bavilo proučavanjem fenomena novoga iseljavanja te u suradnji s Državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske izradilo strategiju za povratak iseljenih u novije vrijeme, ali i za povratak onih koji već dugo žive izvan Hrvatske. Ne učini li potrebno za povratak hrvatskih ljudi u Hrvatsku, sadašnja i svaka buduća državna vlast bit će pogrebnik hrvatskoga naroda i stanovništva Hrvatske.
