ODAŠILJAČI U GRADU – SMETNJA I(LI) OPASNOST Hrvatska – jedina zemlja u EU-u u kojoj teleoperatori »antene« postavljaju bez lokacijske ili građevinske dozvole

Želi li se postići transformacija u digitalno društvo, nedvojbeno je da za to treba uspostaviti nužne preduvjete poput ulaganja u digitalnu infrastrukturu. Uostalom, jedinstveno digitalno tržište prioritet je Europske komisije pod vodstvom Jean-Claudea Junckera, koji od njega očekuje doprinos gospodarstvu od 415 milijardi eura godišnje te otvaranje stotina tisuća novih radnih mjesta. Tako se upravo zahvaljujući toj strategiji jeftinije telefonira prilikom putovanja u zemlje unutar EU-a jer je postignut dogovor o ukidanju naknada za roaming, kao i npr. oslobađanje radiofrekvencijskoga pojasa od 700 MHz za razvoj tehnologije 5G i novih internetskih usluga…

Hrvatski građani rado upotrebljavaju mobitele, no ne skrivaju ogorčenje baznim stanicama u susjedstvu. Iako, što se tiče štetnosti ili neštetnosti radiofrekvencijskih signala koje one emitiraju, danas još uvijek traje prijepor među stručnjacima. O biološkim učincima izloženosti zračenju radiofrekvencijskih elektromagnetskih polja intenzivno se provode istraživanja te trenutačno nema suglasja u znanstvenoj zajednici. Postoje studije koje nisu utvrdile štetne utjecaje, a postoje i one koje su utvrdile povećani rizik za pojavu malignih oboljenja kao i brojnih neurovegetativnih simptoma. Primjerice, na temelju rezultata dvogodišnjih istraživanja koje je Međunarodna agencija za istraživanja raka (IARC) provela u 14 zemalja, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je radiofrekvencijska elektromagnetska polja potencijalno karcinogenima za ljude i promijenila prethodnu klasifikaciju da nema dokaza o štetnosti.

Nadalje, Nobel Prize Institute iz Stockholma, koji dodjeljuje Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju, izdao je 2011. službeno upozorenje da Wi-Fi predstavlja rizik za djecu i trudnice te da kombinirani učinak mobitela, baznih stanica Wi-Fija i bežičnoga interneta povećava rizik za rak mnogim ljudima diljem svijeta, upozoravaju iz Hrvatske udruge za zaštitu od elektromagnetnoga zračenja (HUZEZ) koja se zauzima za to da se zakonska regulativa u Hrvatskoj koja uređuje postavljanje baznih stanica mobilnih operatora uskladi s preporukama relevantnih europskih institucija te s postojećom praksom u drugim zemljama. HUZEZ se također zauzima za primjenu principa opreza kako bi se u najvećoj mjeri zaštitilo zdravlje ljudi, a da se pritom ne ograničava razvoj mobilnih telekomunikacija.

U hrvatskoj javnosti, čini se, ipak prevladava bojazan zbog potencijalnih rizika pa prosvjedi protiv nicanja antenskih krovnih prihvata i stupova nisu tako rijedak slučaj. Ogorčenje mogućnošću da koga ujutro, dok još snen otvara prozor svoje spavaće sobe, šokira pogled na antenski stup u susjednom dvorištu kojega jučer ondje nije bilo, potaknulo je mnoge na samoorganiziranje, pisanje peticija i druge oblike izražavanja nezadovoljstva i zabrinutosti. No, čini se, uzalud, jer Republika Hrvatska je, kako objašnjavaju u HUZEZ-u, jedina zemlja u EU-u u kojoj je postavljanje antenskih krovnih prihvata i stupova moguće bez lokacijske ili građevinske dozvole (do 2009. trebala je građevinska dozvola) te je jedna od samo četiri zemlje u Europi u kojoj ne postoji obveza javne rasprave. Ostale tri zemlje su Rumunjska, Slovačka i Portugal, međutim, za razliku od Hrvatske, u tim je zemljama potrebno ishoditi građevinske dozvole pa lokalna uprava ipak ima neku mogućnost utjecaja.

Na pitanje zašto je tomu tako iz Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja odgovaraju: »Sukladno Zakonu o prostornom uređenju, jedinice lokalne samouprave (gradovi i općine) te županije i Grad Zagreb, kao nositelji planiranja na svom području, određuju lokacije i druge uvjete gradnje antenskih stupova, prihvata i elektroničke komunikacijske infrastrukture, uz sudjelovanje i mišljenje HAKOM-a. U navedenim postupcima odlučivanja o uređenju prostora, građani sudjeluju putem javnih rasprava.« Dodaju i to da je Zakonom o elektroničkim komunikacijama određeno da je Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) nacionalna regulatorna agencija za obavljanje regulatornih i inspekcijskih poslova u svezi s elektroničkim komunikacijama, te kao javnopravno tijelo s javnim ovlastima utvrđuje posebne uvjete i izdaje potvrdu glavnoga projekta za antenske stupove i prihvate. Također napominju da investitori, odnosno mobilni operatori, moraju prijaviti početak građenja, osigurati stručni nadzor građenja te ishoditi uporabnu dozvolu.

Kako ističu u HUZEZ-u, Grad Zagreb i Istarska županija već su iskoristili mogućnost koju im daje Zakon o prostornom uređenju te su definirali kriterije postavljanja baznih stanica. Zagreb je tako zaustavio dotadašnji način postavljanja baznih stanica po krovovima obiteljskih kuća, uz balkone i prozore stanova, kao i u neposrednoj blizini škola i vrtića te je znatno smanjio granice dopuštenoga zračenja, čime su uvedeni kriteriji koji vrijede u Švicarskoj. Primjerice, antenski prihvat mora biti najmanje 12 metara viši od svih građevina u krugu od 100 m. S pravom se postavlja pitanje zašto i druge jedinice lokalne samouprave ili županije to nisu učinile. U Parizu i Beču dopuštena razina zračenja je jedan promil u odnosu na propisanu na nacionalnoj razini u Francuskoj i Austriji, s tim da je u Parizu postignut dogovor s teleoperatorima da se smanji za još 30 posto, a u Bruxellesu je dopušteno zračenje 9,6 posto u odnosu na nacionalne razine Belgije (nacionalna razina za Belgiju je 28 posto od vrijednosti dopuštene u Hrvatskoj).

Kako ističu u HUZEZ-u, dopušteno zračenje u Parizu i Beču je 0,01 W/m², a u hrvatskim je gradovima 8,9 W/m², s tim da se u Parizu to uspješno provodi već više od desetljeća, čime je taj grad postao primjer dobre prakse kako se može postići kvalitetna telekomunikacijska mreža i štititi zdravlje stanovništva.

Što se tiče dopuštenih razina zračenja, HUZEZ upozorava da je Pravilnikom o zaštiti od elektromagnetskih polja koji je donijelo Ministarstvo zdravlja 2014. godine povećana granica dopuštenoga zračenja za profesionalnu izloženost, kao i za dio tzv. područja posebne osjetljivosti (zgrade stambene i poslovne namjene, škole, ustanove predškolskoga odgoja, rodilišta, bolnice, domovi za starije i nemoćne, smještajni turistički objekti te dječja igrališta). Naime, dotadašnji Pravilnik u obzir je uzimao čestice, što uključuje i prostor oko takvih građevina, a Pravilnik iz 2014. niže granične vrijednosti propisuje samo za takve zgrade, a prostor oko njih postao je javni prostor za koji vrijede druge granice dopuštenoga zračenja.

Na pitanje koji je tomu razlog Ministarstvo zdravstva odgovara: »U postupku je izlazak Pravilnika o dopuni i izmjeni Pravilnika o zaštiti od elektromagnetskih polja i stupanja na snagu u kojem je vaše pitanje u potpunosti riješeno jer svako naseljeno mjesto je u cijelosti područje povećane osjetljivosti i unutar gabarita grada ne postoji javno područje. Tijekom rada Povjerenstva bio je i član HUZEZ-a koji je to tražio i to je usvojeno. Javna područja su isključivo izvan naseljenih mjesta.« Kako pojašnjavaju, čestice su kao pojam bile u definiciji povećane osjetljivosti Pravilnika o zaštiti od elektromagnetskih polja (NN, br. 98/11), a uklonjene su u sadašnjem Pravilniku o zaštiti od elektromagnetskih polja (NN, br. 146/14). Tadašnje je Povjerenstvo, naime, utvrdilo da čestice nisu kompatibilne sa smjerom širenja elektromagnetskih polja.

»Prilikom primjene Pravilnika iz 2011. godine postojala je profesionalna izloženost i povećana osjetljivost. Izmjerena zračenja u okolici izvora elektromagnetskih polja nisu nikada prelazila granične razine koje vrijede za povećanu osjetljivost niti na današnjim javnim područjima. Unatoč svemu, izlaskom navedenog Pravilnika o dopuni i izmjeni onoga iz 2014. javno područje će biti u naseljenom mjestu ukinuto«, poručuju iz Ministarstva zdravstva.

Što se pak dopuštenih graničnih vrijednosti tiče, Ministarstvo tvrdi da je Preporuka Vijeća Europske unije 1999/19/EC o ograničenju izlaganja javne populacije elektromagnetskim poljima zakonski okvir kojim su određene granične vrijednosti radi zaštite ljudskoga zdravlja te da je, uzimajući u obzir načelo opreza, osam država članica, među kojima i Hrvatska, propisalo niže granične razine za mjerljive veličine elektromagnetskih polja. HUZEZ pak upozorava da bi dopuštene granične vrijednosti u naseljenim mjestima mogle biti niže, kao i da bi broj baznih stanica mogao biti manji a da se ne ugrozi kvaliteta telekomunikacijske mreže.

No, da bi se smanjio broj baznih stanica operateri bi trebali dijeliti lokacije, odnosno, antenske stupove možda čak i izmjestiti izvan naseljenog područja. U velikom se broju zemalja način postavljanja baznih stanica rješava potpisivanjem »Kodeksa dobre prakse« između pružatelja telekomunikacijskih usluga i nadležnih institucija, ističe HUZEZ i dodaje da se njime definira način vođenja dijaloga s lokalnom upravom i stanovništvom, javna, i transparentna dostupnost informacija o procijenjenim i izmjerenim razinama zračenja, estetski i okolišni kriteriji smještaja baznih stanica u prostoru, kao i obveza operatora o dijeljenju lokacija s ciljem smanjivanja njihova ukupnoga broja.

Slovenija je takav dokument donijela još 2004., a s obzirom na to da ga Hrvatska nema, pitali smo HAKOM hoće li inicirati donošenje takvoga dokumenta. »Dosadašnja praksa nije pokazala potrebu za donošenjem takvoga dokumenta jer su operatori javnih mreža pokretnih komunikacija gradili mrežu u dobroj namjeri prema zahtjevima tržišta, odnosno korisnika. HAKOM se zalaže za razvoj digitalnog društva te izmjene regulative rade kako bi se građanima omogućile sve dobrobiti novih naprednih tehnologija, u što treba uključiti zaštitne mjere od štetnih djelovanja na ljude za koje je nadležno Ministarstvo zdravstva.«

Potrebno je reći da postavljene bazne postaje ne smiju stvarati razine elektromagnetskoga polja koje prelaze vrijednosti utvrđene Pravilnikom, a provjeru usklađenosti bazne postaje s dopuštenim razinama elektromagnetskih polja provjerava Ministarstvo zdravstva koje je propisalo provedbu prvih i periodičnih mjerenja elektromagnetskih polja za pojedinu radijsku postaju. Sve je, dakle, u okviru zakona i ne bi trebalo biti razloga za zabrinutost. Ipak, uzmu li se u obzir primjeri Pariza i Beča, postavlja se pitanje je li dopuštena granična vrijednost za naseljena mjesta možda mogla biti niža, a broj baznih stanica manji a da kvaliteta mreže nije manja. Kako bilo, čini se da operatori ipak počinju reagirati na nezadovoljstvo hrvatskih građana, ako je suditi po slučajevima o kojim mahom izvješćuju lokalni mediji. Naime, antenske krovne prihvate »radi uklapanja u okoliš« ponegdje se počinje kamuflirati u – lažne dimnjake. Mobilna telefonija i širokopojasni internet danas su conditio sine qua non ne samo poslovanja nego i obrazovanja, a društveni život ne treba ni spominjati. I tako, kao što to već biva, mnogi su spremni olako uzeti u obzir moguće negativne posljedice njihova prekomjernoga korištenja, kao i potencijalne zdravstvene rizike. A dok traje prijepor među znanstvenicima, ipak bi se trebalo držati načela opreza koje nalaže da se pri njihovu korištenju traži sigurniji način.