Od mnogih svjetskih velikana katoličke misli i duha Léon Bloy u Hrvatskoj je gotovo posve nepoznat, iako je taj proslavitelj i branitelj katolicizma, »apsolutni katolik«, kako su ga nazivali, snažno utjecao na mnoge i na cijelu svoju epohu.
Rođen je 11. srpnja 1846. u Notre-Dame-de-Sanilhacu, stotinjak kilometara istočno od Bordeauxa. Nakon agnostičke i nesretne mladosti, u kojoj je gajio snažnu mržnju prema Katoličkoj Crkvi, došao je u Pariz, gdje se bio obratio pod utjecajem književnika Barbeya d’Aurevillyja, koji je u njemu probudio vjeru koju mu je dala majka, a potom je i sam potaknuo brojna obraćenja francuskih intelektualaca, primjerice književnika Joris-Karla Huysmansa, slikara Georgesa Rouaulta te filozofa Jacquesa i Raďsse Maritain. Žestoki kritičar »racionalističkoga praznovjerja«, književno ime stječe romanom »Očajnik«. Slijede romani »Uboga žena«, »Krvav znoj«, »Nezahvalni prosjak«, zapisi »Moj dnevnik«, »Četverogodišnje ropstvo«, »Hodočasnik Apsolutnoga«, »Na pragu Apokalipse«, »Vrata malenih« i dr. Pisao je snagom genija o svemu što jest katolicizam – o euharistiji, pouzdanju u Boga, smrti, nebu, trpnji, ljubavi – i o svim pitanjima svojega doba.
»Ima samo jedna žalost – ne biti svet«, govorio je. Britkost njegove misli svjedoči i rečenica koju je u jednoj homiliji 2013. citirao papa Franjo: »Tko se ne moli Gospodinu, moli se đavlu.«
Ispovijedao je »gorljiv, bezuvjetan i osvajački katolicizam« (J. Kostović), bespoštedan u kritici i prema mlakim katolicima: »Katolici obeščašćuju Isusa Krista kao što nikada Židovi i najfanatičniji protukršćani nisu.« No sva ta »žestina Léona Bloya bijaše samo obrnuto zrcalo njegove ljubavi« (J. Kostović).
Umro je 3. studenoga 1917. u pariškom predgrađu Bourg-la-Reineu. Poznati francuski pjesnik Paul Verlaine zapisao je za nj stihove: »Zakon, zacijelo, i zatim Dogma, / Al’ spram bližnjeg ljubav što početka nema / Ni svršetka, beskrajna, golema / Takva bješe vjera Léona Bloya«. »Nisam od ovog stoljeća«, pisao je o sebi. »Istina posve čista koja izbija iz svih mojih knjiga, to je da pišem samo za Boga.« Nedvojbeno, i danas je taj »kršćanin… za nas, za našu prosječnost i našu neodlučnost spasonosan prijekor i divan poticaj« (J. Kostović). Hrvatska kultura još čeka prijevod njegovih djela. (L)
