Premda su pred nama tek u svibnju izbori za Europski parlament, predizborna utrka već je započela. Neki, koji su shvatili da ni u kojem slučaju ne mogu ponoviti svoj koalicijskim trgovinama stečen položaj, počeli su javno izjavljivati da se povlače iz predizborne utrke, ali da će ipak aktivno djelovati unutar svojih stranaka. Nažalost, iza toga se krije želja da stranačkom stegom i dalje sudjeluju iz pozadine u političkom životu kao »vlast iza zavjese« (neki to zovu »duboka država«). Nakon toga, ako je »korisno«, uvijek se može ponovno uključiti u vlast, pa ako i nakon toga analize pokažu da nema šansi u budućim izborima, ponovno se najavljuje povratak u unutarstranački rad.
Narodu se to objašnjava kao da se »daje prilika mlađim, sposobnim i dokazanim kadrovima« (iako su to stranački poslušnici). To je nova pojava iskušana u praksi Hrvatske narodne stranke (HNS), koja se pokazala uspješnom te se pokušava ponoviti. Zanimljiva je i pojava ulaženja u predizborne koalicije patuljastih strančica, koje su osnovali neki bivši ministri, pa čak i predsjednici, a sada disidenti iz politički utjecajnijih stranaka, da bi danas ponovno nudili svoj bivši tobožnji ugled, tim istim strankama koje su napustili ili ulaze u neke nove koalicije. Treba se nadati da će građani takve preletače kao »ptice selice« znati prepoznati.
Sve te pojave potvrđuju da u Hrvatskoj političkoj zbilji nema političkoga dijaloga ni pridržavanja određenih načela. Svatko ima svoj monolog, koji isključuje svaku dobru ideju političkoga protivnika. Kako svaka politička stranka ima »svoju istinu« koja isključuje »tuđu istinu«, iako istina može biti samo jedna, zato samo građani kao biračko tijelo imaju veliku odgovornost komu povjerovati i dati povjerenje. Tu okolnost da svatko ima svoju istinu moglo bi se prispodobiti ponašanju bračnih partnera u brakorazvodnim parnicama na sudu, kada svaki partner iznosi svoju istinu, pa zato sud odlučuje što je istina. Tako i na izborima građani trebaju procijeniti što je i gdje je istina. Kod prosudbe u traženju istine nisu dovoljne smo činjenice, nego je potrebno pozvati u pomoć i moral, koji mora također biti »sudac« (barem kao porotnik). Nažalost danas je u Hrvatskoj moral prestao biti sudac. Zaboravlja se da ljudsko pravo i njegova zaštita nije apsolutno pravo pa stoga ne daje ni pravo na grijeh. Zato je moral još uvijek važan kao mjerilo i korektiv ponašanja svakoga čovjeka, pa i političara.
Današnji političari nisu svjesni da se politika ne tumači, nego živi, kao što se živi i vjera. Politika ne smije biti estrada ni modna revija. Svoju ozbiljnost političari ne smiju pokazivati pomodnim masovnim puštanjem brada i brkova ili nošenjem upadljivih šalova oko vrata. Svoju vjerodostojnost trebaju dokazivati stvarnim zalaganjem za pronalaženje puta prema ispravnomu cilju, a to je prije svega zajedničko opće dobro većine građana. Nažalost, brojni propusti svih dosadašnjih politika RH, kao primjerice prodaja »Ine«, sumnje oko prodaje HEP-a, dvojbe oko »Agrokora«, a posebice vezano uz sudbinu poljoprivrednoga zemljišta, gašenje brodogradilišta, neproglašavanje gospodarskoga pojasa na moru, granica sa Slovenijom te niz drugih značajnih prepuštanja gospodarenja resursima drugima, pretežno stranomu kapitalu, pokazuju nebrigu za opće dobro.
Našim političarima glavni je pokretač aktivnosti »jal«. To je specifična hrvatska riječ, koju ne poznaju drugi jezici, a u politici ona znači »aktivnost kako skinuti protivnika s vlasti«. Takva aktivnost političkih jalnuša najlakše se prepoznaje u predlaganju zakona ili u određivanju izbora određenih strategija razvitka… Ako vladajući nešto predlažu, oporba je tobože argumentirano protiv. Međutim, ako prijedlog ne prođe, a promijeni se vlast, pa bivša oporba postane vlast i predlaže isto ono čemu se ranije protivila, tada bivša vlast, a sada oporba, odlučno nastupa protiv i iznosi iste argumente protiv usvajanja na koje se bivša oporba pozivala. Istodobno bivša oporba sada na vlasti odlučno u ime svoje vlasti odbija prigovore na koje se pozivala dok je bila oporba.
Građani koji su svoje povjerenje davali nuđenim idealima očekujući poštivanje obećanih načela ostaju izdani, pa tako nakon promjene vlasti ponovno dolazi do izdaje već izdanih. Kako prosječni građani često ne mogu prosuditi što je u konačnici dobro za njih (nemaju dovoljno stručnoga znanja), za razliku od političara koji su svi »pametni«, preostaje im vjerovanje u znanje političara. Dakle pripremljeni su za neku vrstu, nazovimo to »lažnoga zavođenja«. Naknadno im osvještavanje ne pomaže, pa čak ni u slučajevima kad prozivaju političare za izdaju. Građani ili lokalni čelnici na postavljena pitanja često ne dobivaju odgovore ili im se bahato odgovara, posebice od nekih ministara, što ide tako daleko da neki ministar samo neizravno preko medija odgovara nekomu gradonačelniku, vrijeđajućim protupitanjem: »Tko je on ili ona da bih joj odgovarao?« Naravno da građani, pa i neki lokalni političari, ne prihvaćaju takav stil komuniciranja. Dosta im je »pametnih«, koji znaju puno stranih jezika, ali često ne poznaju problematiku o kojoj treba razgovarati, pa zato građani očekuju »osrednje«, ali poštene, s kojima mogu razgovarati.
Političari trebaju konačno shvatiti da nije glavni cilj zakona da se kažnjavaju ljudi, koji često ne znaju je li nešto zabranjeno ili dopušteno, nego je cilj da se zakoni poštuju. Nažalost, u Hrvatskoj se često donose nerazumljivi i neprovedivi zakoni, koji omogućavaju njihovo izigravanje ili pogrješnim tumačenjima ili neprovođenjem. Kad bi trebalo doći do odgovornosti, najčešće nastupa zastara. Sve to pridonosi općoj neizvjesnosti u slučaju traženja pravde.
