Godine 1501. u travnju Marko Marulić izdao je svoju »Juditu« u »versih harvatski složenu«. U to vrijeme piše Jerolimu Čipku da »slavenski jezik sada može reći da ima svoga Dantea«. Mr. Branko Jozić, istraživač iz splitskog centra »Marulianum«, ove je godine pripremio dosad nepoznate podatke o Marulićevu životu tražeći po arhivima odgovore na pitanje zašto Marko Marulić sebe naziva »najvećim grješnikom«. Zašto piše »grišnik sam najveći«?
»On se nakon 1486. godine punih četrdeset godina povukao u osamu da bi danju i noću čitao svete sveske i pisao, te u strogoj pokori postio, molio, dao se bičevati – o čemu piše njegov tadašnji prijatelj Frane Božičević.« Branko Jozić piše da je u Zadarskom arhivu naišao na zapis da su 1484. u kneževu kancelariju došli Karlo Martinušević te dva brata Marulića. Iz tih zapisa zna se da je Marulić s braćom brodio u Mletke, u Veneciju, gdje je imao zemljišta pa se može bolje razumjeti neke njegove tekstove. Njegova braća poslije nekoliko godina došla su ishoditi da se Marka Marulića pusti iz »kule« odnosno zatvora! Marulić je dakle završio u zatvoru, ne zna se zbog čega, a oni su jamčili da se ne će udaljiti iz splitske utvrde bez kneževa dopuštenja i nudili su jamčevinu od tisuću dukata. U nekoliko književnih citata može se vidjeti da je Marulić doživio obraćenje.
U pismu Katarini Obirtić ispovjedno priznaje kako su radili svašta u mladosti, a u drugom pismu Jerolimu Papaliću priopćava da će ostatak života činiti dobro okajavajući grijehe zbog kojih su mu se dogodile razne nedaće. Još brojni marulolozi proučavaju život toga velikoga pisca pa zaslužuje pohvalu istraživanje mr. Branka Jozića koji danas još bolje osvjetljava lik »našega Dantea«.
Da stalno treba spominjati demografsku obnovu pokazuje i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je imenovala Anđelka Akrapa, pročelnika Katedre za demografiju zagrebačkoga Ekonomskoga fakulteta, posebnim savjetnikom za demografsku obnovu. Time je, piše Dijana Jurasić, poručila da su demografski problemi državni i da se tako prema njima treba odnositi. Profesor Akrap napominje da je riječ o volonterskom savjetničkom mjestu, ali mu je to imenovanje iznimna čast, ali i odgovornost. »Imenovanjem posebnoga savjetnika za demografsku obnovu, predsjednica je pokazala da je to općedruštveni problem i da su demografski problemi državni i ne tiču se samo stranaka nego svih građana. Znam da predsjednica nema izvršne ovlasti, ali s najviše državne razine može ukazivati na demografske probleme u suradnji s Vladom, a tako se postiže i pozitivno ozračje«, rekao je dr. Akrap. »Na početku mandata predsjednica je pozvala na razgovor akademkinju Alicu Wertheimer-Baletić, profesora Šterca i mene, na kojem smo izložili demografsku problematiku. Bila je jako zainteresirana za mjere koje bi trebalo provesti kako bi se zaustavili nepovoljni demografski procesi.«
Na konferenciji »Večernjega lista« pokazalo se da je Predsjednica upoznata s prostorom pustoši u nekim dijelovima Hrvatske i da je osjetila taj problem, koji se u punini može osjetiti tek kada se obiđe Hrvatska. Ne može se s Trga sv. Marka vidjeti kakvo je stvarno stanje u zemlji ako se ne obiđe ruralni dio Hrvatske. U Zagrebu se vidi puno mladih ljudi i djece, a već dvadeset kilometara dalje prava je pustoš. »Ne sumnjam u dobronamjernost brojnih ljudi iz svijeta politike i gospodarstva, ali ne može se shvatiti taj problem dok se ne vidi kolika su područja u Hrvatskoj ostala ili će ostati bez stanovništva. Učinci prošlih dugoročnih nepovoljnih gospodarskih i demografskih kretanja već se očituju u ekonomiji, u dugoročno neodrživu odnosu između broja umirovljenika i broja zaposlenih. Na to se nadovezuju problemi u zdravstvu, školstvu, skrbi za brojno starije stanovništvo. Bez stanovništva Hrvatska ne može svoje prirodno blago pretvoriti u bogatstvo«, napomenuo je profesor Akrap, koji nije član ni jedne stranke, međutim smatra da su demografski problemi općedruštveni i nisu pitanje ideologije, ni desne ni lijeve, i tiču se svih građana.
Dok se govori i piše o demografskoj katastrofi i dok mnogi odlaze iz zemlje, s druge strane u posljednje vrijeme jača i interes za povratkom hrvatskih iseljenika i potomaka iseljenika treće, četvrte generacije u Hrvatsku. Vraćaju se pripadnici svih generacija: studenti, umirovljenici, ali i sve veći broj roditelja s djecom – piše Dijana Jurasić. Najviše se Hrvata vraća iz Njemačke, Austrije, SAD-a, Kanade, Australije i Južne Amerike. Broj povratnika u stalnom je porastu. Godine 2015. vratilo se u Hrvatsku 11 606 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, a primjerice godine 2011. bilo je 8534 povratnika. Vjeruje se da će godine 2016. brojka biti još veća. Iz južnoameričkih zemalja u Hrvatsku dolazi treća i četvrta generacija mladih koja je zainteresirana za učenje hrvatskoga jezika, no nakon boravka ovdje odluče i ostati. Hrvatsko državljanstvo najviše traže polaznici Programa učenja hrvatskoga jezika u Hrvatskoj iz Južne Amerike, potomci hrvatskih iseljenika. Lani je hrvatsko državljanstvo dobilo 2223 pripadnika hrvatskoga naroda izvan Hrvatske. No nažalost ipak se više ljudi iseljava iz Hrvatske nego što se u nju useljava.
O problemima osoba s invaliditetom stalno se piše, ali se malo ostvaruje, tako da se nerijetko može čuti da se stupanj civilizacije nekoga društva mjeri odnosom prema vlastitim najslabijim članovima. Kada humanost zakaže, znajmo da smo na pogrješnom putu. U jednom svom tekstu Jugana Sinovčić navodi da dok se drugi gradovi EU-a natječu ne bi li postali što bolje mjesto za život prijavljujući se za nagradu za pristupačnost grada, koja se dodjeljuje sredinama koje su unaprijedile pristupačnost osobama s invaliditetom i starijim osobama, ta civilizacijska tekovina vješto zaobilazi naše gradove.
Tijekom protekloga desetljeća u toj inicijativi sudjelovalo je tristotinjak gradova. Priznanje su osvajali gradovi poput Barcelone, Berlina, Nantesa, Grenoblea, Stockholma, Salzburga i Rotterdama, a 2015. treću je nagradu osvojila Ljubljana. U slovenskoj metropoli pristupačnost je ostvarena izgradnjom pješačkih prijelaza u razini kolnika i taktilnim stazama, koje olakšavaju samostalno kretanje slijepim osobama na javnim površinama, te ispunjavanjem šupljina između granitnih kocaka. Svima, a osobito osobama s invaliditetom i građanima starije životne dobi, dostupna je besplatna uporaba električnih vozila te je znatno unaprijeđen javni prijevoz. U tim gradovima čovjek s invaliditetom ni u jednom se trenutku ne osjeća kao građanin drugoga reda jer se može kretati kolnikom bez barijera, svladavati visinske razlike, ući u objekte, voziti se javnim prijevozom, pogledati predstavu, poslušati rock-koncert s balkona iznad ili pokraj pozornice, bez ograđenoga dijela, a da nitko ne stane ispred osobe u kolicima i blokira joj pogled. Tako funkcioniraju gradovi država članica EU-a, u kojima se poštuje 2012. potpisana Povelja o pristupačnosti javnih prostora osobama s invaliditetom, kojom su gradonačelnici obvezani da osiguraju pristupačnost javnih objekata.
Istodobno npr. život osobe s invaliditetom u Splitu čini se kao neki paralelni svemir… Ništa manje nije šokantna činjenica da je osobama s invaliditetom posljednjih godina onemogućen pristup središtu grada jer je izbrisano više od 40 ciljanih parkirališnih mjesta samo u Splitu. A pristupačni javni prijevoz ne postoji. Tako osoba s invaliditetom ne može pristupiti ni jednom restoranu, kafiću, dućanu i knjižari u jezgri – jer svagdje postoji najmanje jedna stuba. U središtu Zagreba još su prije dvije godine uveli slopey rampe koje omogućavaju svladavanje kosina za ulazak u razne objekte. Možda je sad jasnije zašto se rijetko može vidjeti osobu u kolicima u Splitu, što stvara privid da u tom gradu nema invalida. Prema izvješću o osobama s invaliditetom u RH iz travnja 2016. u Hrvatskoj žive 511 094 osobe s invaliditetom, što čini oko 11,9 posto ukupnoga stanovništva. U splitskoj županiji živi 57 568 osoba s invaliditetom. Sve to pokazuje da je potrebna veća pažnja prema invalidima, a tako malo je potrebno da im se olakša život.
