U Hrvatskoj je 40 razreda manje nego lani. To su upozoravajući podatci Organizacije ujedinjenih naroda o broju rođenih, prema kojima je Hrvatska treća »najgora zemlja« u Europi po natalitetu. O tome piše Dijana Jurasić u Večernjem listu, napominjući da je u Hrvatskoj u prvih osam mjeseci 2019. rođeno 23 637 djece, što je najmanje otkad postoje mjerenja. Ona napominje da se »svi u Hrvatskoj kunu u brigu za djecu, da rade zbog njih jer su budućnost zemlje, ali u stvarnosti su zadnja rupa na svirali, za koju se izdvaja najmanje iako će nas ta sebičnost skupo koštati«. »Očito se ni javnost ni političari neće osvijestiti sve dok se u školama jedva daju skrpati razredi od desetak učenika, sve dok se ne isprazni proračun za kakve-takve mirovine, za ‘besplatno’ zdravstvo. Hrvatska je prema najnovijem izvješću UN-a među tri najgore zemlje u Europi, nakon Bugarske i Ukrajine, po negativnoj stopi prirodnog prirasta (razlika između broja rođenih i umrlih, op.a.) na 1000 stanovnika u promilima«, napisala je. Nadalje niže podatke: »U prvih osam mjeseci 2019. prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj se rodilo 40 razreda djece manje nego lani ako uzmemo da prosječan razred ima dvadeset učenika, iako sad razredi u prosjeku imaju tek 17 učenika. Ova će godina biti rekordna po najmanjem broju rođene djece dosad i jedva doseći 36 000. U posljednjih deset godina 90 000 djece manje je u osnovnim i srednjim školama, ove godine 137 škola nije imalo upisanih učenika u prvi razred OŠ, 12 područnih škola je ‘ugašeno’. Uz nas najgoru negativnu stopu prirodnog prirasta za razdoblje od 2015. do 2020. prema UN-u imaju Bugarska, Ukrajina, Letonija, Srbija, Rumunjska, Litva, Grčka…«
Marina Šunjerga, također u Večernjem listu, tvrdi da se u pet najrazvijenijih županija vrti 80 posto hrvatske ekonomije. »Nakon tri godine rasta BDP-a Hrvatska je dosegnula ekonomsku aktivnost od 51,5 milijardi eura, pri čemu po glavi stanovnika ostvarujemo 12 640 eura, pokazuju podatci iz 2018. godine. Naša ekonomija počiva na potrošnji i prerađivačkoj industriji, jasno je iz makroekonomskih prikaza. Ipak, rast standarda izuzetno je neravnomjeran jer se većina gospodarskih aktivnosti odvija u Zagrebu u kojem je središte financijske industrije, javnog sektora, stručne i znanstvene aktivnosti. U glavnom gradu obrne se svaka treća kuna u Hrvatskoj i on ima 2,5 puta veći standard po glavi stanovnika od najsiromašnijih županija. Jedini koji se mogu mjeriti sa Zagrebom su stanovnici jadranskih županija, međutim oni, kako pokazuju podatci iz 2016., žive od prodaje nekretnina i turizma.«
Predstojnik Klinike za neurokirurgiju KBC-a »Sestre milosrdnice« prof. dr. Krešimir Rotim izabran je za dopredsjednika Svjetske neurokirurške federacije čiji su članovi stručna neurokirurška društva iz 132 zemlje. Kao kandidat nacionalnih udruženja iz sedam zemalja, hrvatski je liječnik nedavno u Pekingu imenovan na tu funkciju osvojivši 91 posto glasova. Kako je rekao Večernjakovoj novinarki Ivani Rimac Lesički, da bi se uspjelo u struci, treba mnogo čitati, »ali i praktično vježbati, ići po svijetu skupljati zrnca znanja, pokupiti fore ili male kirurške trikove od najboljih«. Kazao je da nema praktičnoga tečaja na koji bi bilo moguće poslati mladoga liječnika koji bi bio jeftiniji od 2000 eura, što ne uključuje smještaj i trošak putovanja. »Nas je sila te nevjerojatna upornost, naravno i naše znanje, dovelo do toga da sada ovdje organiziramo tečajeve i simpozije nekoliko puta godišnje dovodeći najbolje svjetske neurokirurge. I to je jedini pravi smisao. Danas smo prepoznati i osobno znamo sve neurokirurške lidere bilo gdje u svijetu pa možemo mlade kolege izravno uputiti tamo gdje se nešto novo i izazovno u svijetu znanosti i neurokirurgije zbiva.« Protumačio je i da neurokirurška ustanova, da bi imala vrhunske rezultate, mora imati najmoderniju opremu i uvjete, ali i vrstan i iskusan tim. No ne dvoji da »prevagu uvijek čine ljudi«.
Teško je nositi se s bolestima i životnim teškoćama, a pogotovo s rijetkima koje pogađaju najmlađe. Karmen Miletić opisala je u Jutarnjem listu slučaj dječaka koji pripada toj skupini, a sugovornik joj je bio njegov otac Zagrepčanin Marijan Pfeifer.
»Naime, njegov je petogodišnji sin dijete s teškoćama u razvoju, ne govori, motorički se slabije razvija od ostalih vršnjaka, uči i promatra svijet na sasvim drugačiji način. Do navršenih godinu i pol dana sve je teklo savršeno, Juraj je prohodao, počeo izgovarati riječi poput ‘mama’ i ‘tata’, a onda je odjednom sve stalo. Njegov je glasić utihnuo i Juraj je prestao hodati. Konkretnu dijagnozu ovaj mališan još nema, što je njegovim roditeljima već godinama velik problem, jer kucajući na razna vrata, od Suvaga, Goljaka, Centra za odgoj i obrazovanje ‘Slava Raškaj’, privatnih tretmana, neurofeedbacka te raznih liječničkih ordinacija, ni sami ne znaju idu li u dobrom smjeru, čine li najbolje za svoje dijete…«, piše novinarka. Otac je rekao: »Nažalost, nedostaje nam povezani sustav koji bi roditeljima omogućio na jednom mjestu sve potrebne informacije koje bi ih uputile gdje i komu se obratiti. Nitko vas neće uputiti u to što je za vaše dijete najbolje, gdje trebate ići… Supruga i ja zapravo smo se sami informirali, preko prijatelja, poznanika i interneta te roditelja djece koji prolaze kroz istu priču.«
»Obitelj Pfeifer pomoć je pronašla u Hrvatskoj udruzi za ranu intervenciju u djetinjstvu (HURID) koja, već 12 godina koliko postoji, okuplja stručnjake u području ranog razvoja djece s ciljem stvaranja sustava rane intervencije i promicanja znanstveno utemeljenih programa koji pridonose dobrobiti djece s teškoćama u razvoju i kvaliteti života njihovih obitelji«, stoji u novinarkinu tekstu.
»Jedna od usluga koju HURID pruža obiteljima, primjerice, jest savjetovanje Marte Meo. Riječ je o metodi koja koristi moderne tehnologije i omogućava obitelji da snimi svoje aktivnosti s djetetom, a preko snimljenih videa stručnjak potom vidi djetetovo funkcioniranje u prirodnoj okolini te može zaključiti koje strategije poticanja djetetova razvoja treba ugraditi u svakodnevno bavljenje djetetom«, kazala je prof. emerita dr. Marta Ljubešić, predsjednica Upravnoga odbora HURID-a.
Denis Derk piše u Večernjem listu o Meštrovićevoj skulpturi »Rimska Pieta« koju njegov unuk prodaje za 2,3 milijuna kuna. Pieta se nalazi u Muzeju Ivana Meštrovića koji nema 2,3 milijuna kuna pa je ravnateljica muzeja Sandra Grčić Budimir odlučila pozvati javnost na uplatu priloga kako bi Pieta ostala u Splitu.
»Nasljedniku koji prodaje skulpturu kao javna ustanova ne možemo platiti cijenu koju traži, već po zaprimanju ponude, ako se radi o prioritetu za otkup, procjenu vrši ovlaštena aukcijska kuća. Otkupna cijena ne može biti veća od one koju procijene ovlašteni stručnjaci. Predmetna skulptura zaštićeno je kulturno dobro upisano u Registar pokretnih spomenika kulture«, kazala je ravnateljica.
»Rimska Pietŕ poznata je Meštrovićeva skulptura čiji su nacrti nastali početkom Drugog svjetskog rata kada se kipar našao u ustaškom zatvoru u Savskoj ulici. Za svoje viđenje Majke Božje koja u krilu drži mrtvog Isusa Meštrović je inspiraciju pronašao kod Michelangela. Prema umjetnikovoj želji, prema njegovu predlošku nikada nije izrađena skulptura u drugom materijalu. Uz gipsani odljev koji je izrađen za Zavod sv. Jeronima u Rimu 1960. godine, postoje još skulpture u mramoru i bronci. Brončana Pietŕ nalazi se u vatikanskim muzejima i Meštrovićev je dar Vatikanu koji je posredovao pri njegovu izbavljenju iz ustaškog zatvora. Skulptura od carrarskog mramora nalazi se u bazilici Svetog Srca na Sveučilištu Naše Gospe u Indiani u Sjedinjenim Državama, gdje je Meštrović bio profesor. Ta je Pietŕ 1955. premještena iz newyorškog Metropolitana gdje je bila izložena od 1947. godine.« Pitanje je hoće li splitskoj galeriji pomoći Ministarstvo kulture.
