Socijalno sigurni i zaštićeni ne smiju biti samo bogati. Sve se manje uvažava ljudsko dostojanstvo pojedinca. Tako nestaje ravnoteža koju održava načelo solidarnosti među ljudima različitih ekonomskih mogućnosti. Mnogi su zaboravili, a prije svega političari, činjenicu da je Hrvatska sebe odredila kao socijalnu državu u kojoj je socijalna pravda utvrđena kao temeljni cilj i vrijednost. Već je prvim Ustavom novostvorene Republike Hrvatske posebno naglašena obveza izgradnje sustava socijalne sigurnosti u skladu s europskim i svjetskim dokumentima o ljudskim pravima, a posebice pravima zaposlenika, invalida, žena i djece. Nakon toga je Sabor dodatno donio posebne »Zaključke o prihvaćanju Europske povelje o socijalnim pravima radnika« u kojima je navedena odlučnost Sabora, kao političke vlasti, da izgrađuje Hrvatsku kao socijalnu državu u kojoj će socijalna prava radnika biti dio stvarne demokracije i prvi preduvjet ukupnoga ekonomskoga i socijalnoga razvitka. U tom su dokumentu navedeni među ostalim potreba osiguranja boljih uvjeta života i rada, zdravlje i sigurnost na radnom mjestu, socijalna zaštita, obrazovanje i slično. Posebno je naglašeno da su prava iz Europske socijalne povelje samo polazna osnova za njihovu dogradnju, što znači da se ne smiju sužavati, nego samo poboljšavati. Dakle, htjelo se potvrditi hrvatskomu narodu odlučnost nove političke vlasti da će se Hrvatska izgrađivati kao država socijalne pravde.
Nažalost, do danas puno od obećanoga nije ostvareno. Unatoč statističkim pokazateljima o rastu društvenoga dohotka, porastu plaća, povećanju zaposlenosti i sl., brojni odlasci u inozemstvo, posebice mladih i stručnih, upućuju da nešto nije bilo u redu s dosadašnjim politikama. Prije svega to se odnosi na mnoge propuste i nelogičnosti u donošenju raznih zakona u ostvarenju radno-socijalnih reforma, a osobito mirovinskih i zdravstvenih.
Sve to upućuje na sumnju, odnosno nameće pitanje je li to bilo slučajno iz neznanja ili je bilo nametano politikom izvana. Vjerojatno se dosadašnje vladajuće strukture nisu dovoljno odlučno suprotstavljale interesima vanjskoga kapitala. U potvrdu takve sumnje valja podsjetiti na nedavnu javnu izjavu jednoga našega uspješnoga gospodarstvenika još uspješnije velike tvrtke, koji je upozorio da nekritičko prihvaćanje stranih investicija može pridonositi stvaranju monopola u pojedinim granama industrije i tako gasiti naše domaće potencijale. Da u tome ima istine potvrđuje preuzimanje mljekarskoga diva »Dukata« od francuskoga »Laktalisa«, a neizravna je štetna posljedica nestanak nekoliko tisuća naših mljekara. Slična je priča i s naftnom industrijom i rafinerijama. Ne zaostaju u tome nestajanju ni naša brodogradilišta iako se medijski nudi kao nadomjestak uspješnost malih obiteljskih brodograditelja, no to ne će riješiti socijalne probleme brojnih nezaposlenih ni njihovih obitelji, jer gašenje velikih brodogradilišta povući će za sobom i smanjivanje potrebe studija brodogradnje, pa i njegovo gašenje. Ne smiju se zanemariti ni brojne manje tvrtke za koje su se preuzimale obveze i davalo obećanje da će se sanirati, a danas su na istom putu gašenja ili bitnoga smanjenja proizvodnje, nakon čega sve to ima namjeru preuzeti strani kapital (lijekovi, serumi, zmijski protuotrovi i sl.). Država ne smije zanemariti činjenicu da su ljudi kao pojedinci, a posebice razni specijalisti i stručnjaci, naše najveće bogatstvo i nenadomjestiv potencijal.
Nasuprot tomu iz vladajućih struktura šalje se poruke da nezaposlenost nije briga državne vlasti, a ipak su svi sadašnji pa i budući nezaposleni briga države, što ne isključuje ni solidarnu brigu svih, dakle posebne skrbi kako vlade tako i lokalnih vlasti. Prema tome, gledajući s današnje političke perspektive i aktualnih izjava pojedinih političkih dužnosnika te ustavnih i raznih drugih deklaracija i zaključaka, kao i davanih obećanja, ostvareno je malo. Dobra ekonomska, obrazovna i socijalna politika može se provoditi samo u skladu s rješavanjem svih problema vezanih uz gospodarstvo te je ona temelj za rješavanje svih ostalih problema, kao što su npr. zapošljavanje, skrb za djecu i starije, zaštita majčinstva, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, branitelji suvereniteta države. Nažalost, mi se previše doslovno uspoređujemo s bogatijima od nas uz istodobno samoobmanjujuće vlastito uzdizanje u odnosu na siromašnije od nas. Takve usporedbe ne uvažavaju naš stvarni dostignuti kulturni i civilizacijski razvitak pa nam onemogućuju realne prosudbe našega stanja u okruženju.
Državna politika treba osiguravati i ostvarivati određenu socijalnu sigurnost tako da se štite najširi slojevi građanstva u najvećoj mogućoj mjeri solidarnosti u području rada, zapošljavanja, mirovina i zdravlja. Gospodarski siromašnija društva (a to smo još uvijek) traže veći stupanj međusobne unutarnje solidarnosti od bogatijih društava. Takva solidarnost ne dopušta reforme koje samo pojedinca čine odgovornim za njegov socijalni položaj, što je kod nas često slučaj. U takvom stanju društva politika mora izabrati općeprihvatljiv put (održivi razvoj), ali ne takav na kojem građanin ostaje sam i čeka nečiju milost i još ga se čini suodgovornim. U sadašnjoj situaciji nije pravedno predbacivati radnicima odgovornost za neuspjeh tvrtke, a zna se da su menadžeri najmanje njih pitali ili uvažavali njihova upozorenja. Država, odnosno vlast, treba prekinuti krug neodgovorna ponašanja u gospodarstvu i odlučnije sankcionirati odgovorne. Ne mogu se više, niti se smiju, prikrivati nedostatci u gospodarenju, a odgovornost razvlačiti do nastupa zastara.
