Svetkovina Svih svetih i spomendan svih vjernih mrtvih ponovno otvaraju pitanja o životu i smrti, a svaki pohod grobljima otkriva gorku istinu o prolaznosti ovozemaljskoga života. Kako vjernički gledati na smrt i umiranje u razgovoru za Glas Koncila pomogla je otkriti docentica na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. Iva Mršić Felbar, koja se posljednjih godina u svojim znanstvenim radovima bavila sličnim pitanjima, od teologije smrti preko izgubljene tjelesnosti do slobode umiranja.
Ne bih preuzetno tvrdila da teologija ima odgovore na sva pitanja, ali svakako ima Božji odgovor u Isusu Kristu, njegovu životu, smrti i uskrsnuću, i to je ono što svakomu vjerniku otvara, i dok živi na zemlji, perspektivu neba. Upoznali smo djelić toga neba u utjelovljenom Isusu iz Nazareta pa je stoga jedino važno da ćemo se s njim i susresti u onostranosti.
Naizgled se može činiti da u smrti ne može biti slobode. No činjenica da smo smrtni uči nas živjeti i cijeniti život kao i istodobno prihvaćati smrt. Tada i u smrti možemo nazrijeti slobodu, osobito ako pred očima imamo Kristov primjer koji je svoj život slobodno izručio. Njegov put prema smrti počinje utjelovljenjem, kao i naš. Život nas za to priprema, a s obzirom na to da vjerujemo da je on Put, Istina i Život, te nam daruje slobodu djece Božje, smatram da bismo trebali više raditi na tome da i smrt što je moguće više slobodno prihvatimo kao jedini put koji vodi k njemu.
Baš zato što vjerujemo u život vječni ne bi trebalo biti neobično iskazivati želju da smrću budemo združeni s Bogom i bližnjima na nebu. Štoviše, smrću ne umiremo, nego ulazimo u život. Sjetimo se samo prvih kršćana koji su jedva čekali biti u onostranosti s Gospodinom i također su, na neki način, priželjkivali smrt jer su bili svjesni da ona ne znači kraj. To je stajalište razumljivo i u naših starih kojima se ponekad smrt čini kao olakšanje, kao umornima san. Pripisala bih to njihovo stajalište i određenoj životnoj mudrosti koju posjeduju, kao i svijesti da na ovoj zemlji ne možemo biti zauvijek.
Čovjek, čim se rodi, započinje umirati. Nažalost, rijetko si posvješćujemo tu činjenicu pa nije neobično da nam smrt kao objektivno teška i zagonetna stvarnost teško pada, osobito kad je riječ o djeci. Smrt nekada otkriva i teške životne prilike pa si čovjek postavlja pitanje njezina smisla. I doista, mnogo bi toga bilo uzaludno i besmisleno da nam kao nada ne svijetli Isusov križ, na kojem je rođena nada protiv svake nade. Vjera u uskrsnuće pomaže nam prebroditi takve krizne momente, nadajući se da će nam Gospodar života jednom otvoriti oči da i u besmislu smrti ugledamo klicu života.
Mogli bismo se također pitati nije li Isus svojim suvremenicima jednostavno mogao jasno i glasno izreći da je on pravi Bog pa da tako njegovo božanstvo bude svima razvidno? No očito da tada ne bi bila riječ o vjeri. Vjera je traganje, propitkivanje, nekada i sumnja, da bismo potom došli do uvjerenja i odluka koje oblikuju naš život. Bolest, krhkost i prolaznost dijelom su ljudske egzistencije, što ne znači da nam je zbog toga lakše gledati umirućega ili razumjeti zašto je neko dijete teško bolesno. Tu smo pozvani na suosjećanje, da budemo oslonac jedni drugima u nevoljama, da se bodrimo, pomažemo, tješimo. Pozvani smo i šutjeti ako je bol prevelika. Tako u Knjizi o Jobu, kad ga njegovi prijatelji dolaze utješiti, »nijedan ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol« (Job 2, 13). Šutnja spram smrti ne treba biti šutnja ignoriranja ili ispraznosti. Ona bi trebala biti ispunjena Bogom da, nakon što pronađemo riječi, možemo svjedočiti drugima. Bol Velikoga petka i šutnja Velike subote nalazi svoju konačnu riječ i odgovor u Uskrsnoj nedjelji.
Općinstvo svetih, prema dogmatskoj konstituciji Drugoga vatikanskoga koncila o Crkvi, znači da »svi, iako na različitu stupnju i na različit način, sudjelujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu« (LG 49). Svi smo, i živi i pokojni, jedna Crkva i sjedinjeni smo u Isusu Kristu. Svetci su obični ljudi koji su izabrali činiti dobro i biti Kristovi. Po Duhu Svetom imamo priliku sudjelovati u Božjoj svetosti. Naslov svetca pripada onomu tko živi, što je moguće izvrsnije, svoju pripadnost Kristu. Dakle, svetci su među nama, a i mi smo sami pozvani na svetost i na nju se trebamo svakodnevno odlučivati, tim više što po primjerima mnogih svetaca možemo vidjeti da je ona doista moguća. Samo svojim snagama u toj namjeri zasigurno ne možemo uspjeti – to bi nas samo dovelo do toga da postanemo farizeji – savršeni u ispunjavanju zakona i dužnosti, a iznutra grješni i izgubljeni. No uz Božju pomoć i sasvim običan čovjek može doista raditi čudesne stvari. Tako su svetci, rekla bih, obični ljudi koji svoj život s Kristom okreću u neobičnom smjeru.
Potraga i želja za lijepim i dobrim nije po sebi loša: svi volimo ljepotu iskazanu u likovnoj umjetnosti, glazbi, prirodnom krajoliku, uočavamo ljepotu neke osobe. No problem nastaje kad važnijim postaje vanjština od unutarnjega sadržaja. Problem je također ako smo fiksirani samo na predočavanje sebe lijepima te nas to u neku ruku zarobljuje i oduzima nam spontanost i slobodu. Usmjerenost današnjega čovjeka na kreiranje svijeta koji je savršen u proporcijama i površinskoj predodžbi pokazuje težnju za savršenstvom koje ujedno ne možemo postići na ovom svijetu. Kad naposljetku shvatimo da je ljepota i »vječnost« za koju se držimo samo privid, san se urušava i postaje noćnom morom, razočaranjem. Vjera nam pak, s druge strane, govori da nas Bog ne čini savršenima fotošopirajući naše slabosti, nego nas čini savršenima upravo s tim slabostima. Štoviše, on kao da se služi slabostima ne bi li nam istaknuo naše jakosti. Također, smatram da je danas članak vjere koji govori o uskrsnuću tijela većini ljudi teško razumljiv i da bismo više o tome trebali raspravljati. Povezala bih to s problemom koji je sv. Pavao imao u Korintu – čini mi se da vjerujemo u Kristovo uskrsnuće, a manje u naše vlastito, osobito u pogledu njegove tjelesnosti.
Ravnodušnost je loša i u odnosu na život pa u skladu s tim i u odnosu na smrt. No ne bih se složila da je ravnodušje spram smrti nešto povezano isključivo s pandemijom koronavirusa – ona započinje puno prije. Smrt nas okružuje u videoigricama, filmovima i serijama te otupljuje našu osjetljivost. Navikli smo je virtualno gotovo svakodnevno gledati, ali ona stvarna smrt nas straši i govor o njoj svakako je danas tabu-tema. Već je duže prisutna svojevrsna trivijalizacija smrti, a s druge strane nije dobro ni olako je teološki romantizirati kao običan prijelaz s ovoga svijeta na drugi. Smrt je teška i ozbiljna, ali bez nje nema ni neusporedive radosti uskrsnuća. Smrt sa sobom nosi i žalovanje, tugu, koja je isto tako normalna. Bez obzira na vjeru u vječni život, čovjek mora u nekom smislu biti pogođen njome, osjetiti gubitak. Konačno, i Isusa je pogodila Lazarova smrt.
Kako sam spomenula vezano uz općinstvo svetih, svi smo povezani u Kristu i na taj način, bez obzira na granicu smrti koja nas dijeli, pozvani smo i molitvom poduprijeti naše bližnje koji, primjerice, prolaze proces čišćenja. Bog čuje naše molitve i ne oglušuje se o njih. Ali, unatoč našim željama, isto tako najbolje zna što je za nas dobro, a mi bismo, poučeni Kristovim primjerom, trebali prianjati uz njegovu, a ne svoju volju.
Pitanje spasenja u Božjim je rukama. Jasno, spasenje obuhvaća ne samo duhovni aspekt, nego se tiče čitavoga čovjeka. Gospodin tu, dakako, traži našu suradnju, odgovor i zajednički hod do toga cilja. Pitanje cijepljenja vezano je, s druge strane, uz brigu o zdravlju, unutar kojega također imamo slobodu kako se brinuti o dobrobiti našega tjelesnoga zdravlja i zdravlja naših bližnjih. Ne bih izjednačavala ta dva područja, iako smo uvijek pozvani na razborit način voditi računa o svom tijelu, koje je također dijelom otkupljene stvarnosti jer ga je sam Bog u Isusu Kristu posvetio svojim utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem.
Sintagma »pravedan rat« može se na prvu doimati poput oksimorona. No riječ je o teoriji koja je preko rimske pravne tradicije i potom preko sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga došla i u kršćansku misao. Oni se, naime, pitaju je li rat uvijek grijeh i može li kršćanin biti u ratu a da ne upadne u grijeh? Odgovor koji nam oni pružaju možemo povezati s Domovinskim ratom koji je ponajprije bio obrambeni. Dakle, govor o pravednom ratu sadrži govor o pravednoj obrani. Ipak, crkveni dokumenti idu za tim da naglase i promiču mir, upozoravaju na suvremene probleme poput razoružanja i terorizma, kao i na trgovinu i prodaju oružja. Crkva ističe moralnu obvezu branjenja mira i zaštite nedužnih, osobito osuđujući genocid. Kršćanstvo je, naposljetku, u svojim temeljima mirotvorno. Mir je plod ljubavi, a u svijetu nasilja i grijeha ne čudi da je teorija »pravednoga rata« zapravo popuštanje pred zbiljom koja nije u skladu s biblijskim idealom pravednosti među ljudima i s Bogom. Mir je svojstvo Boga (usp. Suci 6, 24) i u biblijskom je smislu puno više od odsutnosti rata: on je učinak Božjega blagoslova na narod (usp. Br 6, 26), punina života (usp. Mal 2, 5), duboka radost (usp. Izr 12, 20). No i za mir se treba (iz)boriti i zato si uvijek nanovo treba dozivati u sjećanje žrtvu koja je podnesena za našu slobodu. Za tu smo žrtvu zahvalni i smatram da je trebamo više cijeniti. No svjesni smo da je rat ostavio mnoge rane i traume te u tom smislu još pronalazimo put do uskrsnuća, praštanja i suživota. To tek čini spasenjski izlazak koji omogućuje novi život.
