Donald Trump postao je novi vladar Amerike, ali i jedan od svjetskih vladara. Tek će se vidjeti kako će vladati i kako će se to odraziti na Hrvatsku. Sudeći prema Sorosevim napadima, moglo bi biti bolje nego što mislimo s obzirom na to da je Soros, koji vlada velikim novcem, malo učinio za Hrvatsku, iako su mu mnogi ostali privrženi. Vidno razočaran, Soros je nazvao Trumpa diktatorom i varalicom koji će ubrzo propasti. »To nije prvi put da se Soros okomio na Trumpa. Kritizirao ga je na sličan način i u prosincu rekavši da se Trumpov predloženi kabinet sastoji od nekompetentnih ekstremista i umirovljenih generala te da SAD ne će moći zaštititi i promicati demokraciju u ostatku svijeta, što je zabrinjavajuće.« Vrijeme koje dolazi pokazat će tko je bio u pravu.
I dok se razgovara o Americi i novom predsjedniku, europska je stvarnost drugačija. Još uvijek svakodnevno pristižu izbjeglice i migranti, kako piše Snježana Pavić, umirući u neočekivanom valu hladnoće u Europi, na što je upozorio UNHCR, pozivajući države da ulažu više napora u to da im pomognu nego da ih izručuju. Životi su im u opasnosti, na što upozorava organizacija Liječnici bez granica. »Svjedočimo najokrutnijim i najnehumanijim posljedicama europske politike, koja želi otjerati one koji samo traže sigurnost i zaštitu u Europi«, rekao je Stefano Argenziano, koordinator za migracije. »Riječ je o spašavanju života, a ne o održavanju birokratskih sporazuma«, izjavila je Sarah Crowe, glasnogovornica UNICEF-a. Posebno je dramatično u Grčkoj gdje izbjeglice umiru od hladnoće, oko tisuću ljudi smješteno je u nezagrijanim šatorima i skloništima bez osnovnih uvjeta. Ni zima nije zaustavila dolazak novih izbjeglica. Mrtvih je u 2017. već sredinom siječnja bilo dvadeset sedam, a u međuvremenu se broj povećao. No i Grke je iznenadio snijeg s olujom koja je donijela neobično niske temperature. Nisu ugroženi samo desetci tisuća od oko šezdeset tisuća izbjeglica u Grčkoj, nego i onih oko sedam tisuća petsto koji se sada nalaze u Srbiji, često bez grijanja ili uopće bez smještaja, upozorava međunarodni Crveni križ. Ne iznenađuje da Papa stalno moli za izbjeglice znajući njihov put i život.
Da svi ne odlaze dalje pokazuju i podatci iz prihvatilišta za traženje azila. Dvadeset osmorici učenika iz Sirije, Irana, Iraka, Pakistana, Afganistana i Turske omogućeno je da sjednu u školske klupe zajedno sa zagrebačkim učenicima. Kako piše Marina Borovac, većina djece svladala je osnove hrvatskoga jezika, k tomu dio njih govori engleski i njemački koji su naučili tijekom boravka u Njemačkoj i Austriji, odakle su vraćeni u Hrvatsku jer nisu dobili azil. Zadaća je škole, rekla je ravnateljica, da s djecom smještenom u prihvatilištu za traženje azila »Porin« radi na socijalizaciji i integraciji te učenju hrvatskoga jezika. »Dok čekaju što će odrasli odlučiti o njihovim sudbinama, ta djeca imaju pravo na obrazovanje jer je to jedno od prava koje imaju tražitelji međunarodne zaštite za vrijeme trajanja postupka«, rekla je ravnateljica. Nakon prilagodbe u Osnovnoj školi Gustava Krkleca đaci će biti raspoređeni i po razredima za koje je ranije provedenim testiranjem utvrđeno kamo pripadaju. Tako će 16-godišnji Mustafa iz Iraka ići u 7. razred iako se potajno nadao da će ići u srednju školu jer je u svojoj domovini išao u deveti razred. »Svidjelo mi se u školi, jako je lijepa. Volim učiti. I volim Hrvatsku. Zanimaju me najviše matematika i fizika. Bit ću liječnik, a radit ću u Hrvatskoj.«
Padne li tko na skijanju u Austriji, liječnička intervencija i prijevoz stajat će od dvije do tri tisuće eura naviše. Ozlijedi li pak tko nogu ili zaluta na planini, kao što se ovih dana dogodilo dvojici planinara na Mosoru, pomoć ne će izostati, angažirat će se i pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja i helikopter, ali stradalnike to ne će stajati ni kune, navodi Radmila Kovačević. Ta usluga ima svoju vrijednost, ali ne i cijenu. Račun se ne ispostavlja nikomu, a trošak pokriva državni proračun, tj. porezni obveznici. Na postavljeno pitanje zašto bi skupa pomoć nekomu tko se svjesno izlaže povećanomu riziku u Hrvatskoj bila besplatna odgovorio je Vinko Prizmić, šef Hrvatske gorske službe spašavanja, u koju zbog velike hladnoće dolazi sve više poziva za pomoć: »Traganje i spašavanje ni na kopnu ni na moru u načelu se nigdje ne naplaćuje. Međutim kad je u pitanju nemar ili kad se netko svjesno izlaže povećanomu riziku poput skijaša, planinara, ronilaca (…), prirodno je da sudjeluje u svojoj sigurnosti dodatnim osiguranjem ili plaćanjem usluga, koje u europskim zemljama imaju svoju cijenu. Kod nas treba stvoriti potrebnu regulativu i definirati subjekt koji će takve usluge naplaćivati. To svakako nije HGSS, mi samo možemo pomoći da se dio troškova, poglavito za helikopterska spašavanja, pokriva iz tržišta osiguranja. Mi smo s nizom ministara u prethodnim vladama razgovarali o tome, načelno je razumijevanja bilo, ali od toga se na žalost nije otišlo dalje.«
Prizmić navodi da su u zimskim danima s niskim temperaturama imali pune ruke posla: »Imali smo dosta slučajeva pothlađivanja, pa i sa smrtnim ishodom. Pogotovo u Slavoniji, Karlovačkoj i Krapinsko-zagorskoj županiji. Često je tome kumovao alkohol, ali, na žalost, pozivi u pomoć stizali su i nakon što osobe već ne bi bilo tri-četiri dana. Iako se najviše piše o Česima koji u japankama krenu na Biokovo ili Poljacima koji s gumenjakom završe na otvorenome moru, u 80 % slučajeva radi se o nesrećama naših građana i potragama za starijim ili dementnim osobama, djeci ili za nekim tko si je odlučio oduzeti život. Pojedinačne potrage vrijedne su desetke tisuće kuna, a kada bi se račun ispostavio akterima odnosno njihovim osiguravateljima, efekt bi bio dvostruk.«
O tome kakvi su Hrvati i čemu se vesele, piše Dijana Jurasić. Navodi da su Hrvati sretni, a najviše se vesele odmoru i uspjehu djece. Na ljestvici od 0 do 10 većina ispitanih hrvatskih građana sreću i životno zadovoljstvo ocijenila je relativno visokom ocjenom osam. Unatoč svemu građani su većinom zadovoljni životom i sretni, a najpozitivnijim događajima u životu ocijenili su ljetovanje ili zimovanje, uspjeh djeteta u školi, napredovanje na poslu i poboljšanje zdravlja, a najnegativniji su događaji za njih bili bolest bliske osobe, financijski gubitak… Pokazao je to prvi val istraživanja na uzorku od gotovo 2000 ispitanika koji je od rujna lani do siječnja 2017. proveo tim znanstvenika iz Instituta »Ivo Pilar«. Riječ je o projektu »Cro-well«, prvom takvom istraživanju u nas, a konzultanti su bili prof. Randy Larsen iz SAD-a te najcitiraniji američki psiholog prof. dr. Ed Diener. Cilj je projekta, koji će se provoditi najmanje do 2019., ustanoviti u kojoj su mjeri stanovnici Hrvatske sretni, kazala je na predstavljanju projekta prof. dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, te utvrditi o kojim uvjetima sreća ovisi i kako se kod ljudi tijekom vremena mijenja osjećaj sreće, jesu li stanovnici različitih regija u Hrvatskoj podjednako sretni, čini li ljude sretnima zdravlje, novac, obitelj, prijatelji, jesu li sretniji muškarci ili žene, stariji ili mlađi… Hrvatska se prema UN-ovu istraživanju sreće iz 2015. nalazi na 62. mjestu među 158 zemalja. U stabilnim zemljama koje mogu osigurati građanima pristojan život bez mnogo briga, ne začuđuje, žive Švicarci, Islanđani, Danci, Norvežani, Kanađani.
Zdravko Milinović razgovarao je za tjednik »Globus« s piscem Ivanom Aralicom, najviše o novom romanu »Anastazija« nastalom iz istoimene pripovijetke napisane u Hrvatskoj u doba komunizma. »Komunizam kakav je upoznao dio Europe, među tim dijelom i mi, izuzimajući od toga socijalnu i filozofsku misao iz koje je na raznim stranama kroz stoljeća nicao, stvorila su dva čovjeka. Jedan, Lenjin, koji je prije početka Oktobarske revolucije ušao u sklerozu, a tu revoluciju završio u potpunoj demenciji! ( . . . ) I drugi koji će ideju komunizma izvući iz krvave revolucije i primijeniti je ‘u prvoj zemlji socijalizma’ (Staljin, op. p.), kakva će varijanta i kod nas doći, po obrazovanju nije bio ništa drugo nego pop Gruzijske pravoslavne Crkve. Kad bih bio znanstvenik i kao znanstvenik govorio o komunizmu, ovo bih morao imati u vidu; kao pripovjedač, ovo držim temeljnim podatkom u oslikavanju lika – pa i glavnog lika u romanu ‘Anastazija’. I drugo, na kraju svega, življenja i pisanja, iz kuta onoga koji živi i priča o tome što živi, čini mi se da je komunizam samo jedna od brojnih aberacija socijalnoga učenja što ga nalazimo u Evanđelju. Odbacujući religiju kao ‘opijum za narod’, i u učenom i u popularnom obliku, komunisti su, pa i Lenjin sa Staljinom, isticali da je religija nepotrebna iz mnogih razloga, ali i zbog toga što su joj oni zamjena. Oni su na sebe preuzeli ostvarenje evanđeoske poruke o jednakosti među ljudima!«
