Umirovljeni pukovnik Mate Buljubašić pastoralni je vijećnik župe sv. Leopolda Bogdana Mandića na Sirobuji u Splitu. Mnoge je godine desna ruka župniku Josipu Delašu. Kao ostvareni se obiteljski čovjek, istaknuti domoljub i pjesnik cijeli život daruje vjerničkoj zajednici kojoj pripada. Tako je naučio još kao dijete u obitelji, ponajprije od majke.
Puno smo ispaštali
Mate Buljubašić rođen je 24. veljače 1951. u Zagvozdu kao četvrto dijete majke Darinke, djevojački također Buljubašić, i oca Jure. Kada je imao sedam mjeseci, njegova su oca, ujaka, tetka, više rođaka i susjeda pohapsili članovi Udbe, s posljednjim hrvatskim križarima. U njihovu su selu ostale samo žene, djeca i starci. Time je obitelj Buljubašić obilježena, desetljećima su tretirani kao neprijatelji naroda i zbog toga su tijekom života puno ispaštali.
»Od majke Darinke, koja nije krunicu ispuštala iz ruku, cijeli život puno sam naučio. Ona je pomagala u našoj crkvi Gospe od Karmela u Zagvozdu oko svega što je bilo potrebno. Bila je ponosna kada bi rekli kako ona svake godine donese najljepše cvijeće kojim su kitili Gospin kip.
Dolazila je stalno u sukob s onima koji su psovali pa bi se i otac ljutio. Vodila me na hodočašća pa sam već s četiri godine išao sv. Ani u Poljica. Tako sam gotovo od rođenja bio vezan za Crkvu i svećenike, i pomagao koliko sam mogao s obzirom na dob. Po završetku osnovne škole u Zagvozdu, uz potporu župnika Marka Perice, 1965. upisao sam se u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu. Kada sam shvatio da za mene svećenički poziv nije, pokušao sam upisati neku višu školu, ali sam i doznao da država ne priznaje sjemenišnu gimnaziju nigdje drugdje osim u Srbiji. Tako su moji školski kolege upisali studij u Beogradu. Dobio sam adresu i naputke kako se upisati. Došao sam kući i priopćio o svemu tome svojemu ocu, koji mi je zatim opalio takvu trisku da je pamtim cijeli život«, pripovijeda Mate Buljubašić.
Kalvarija završila u Austriji
Prijatelj iz Sinja pomogao mu je napisati i poslati molbu u Zagreb na Sekretarijat za prosvjetu i kulturu pa su mu odobrili polaganje ispita uz plaćanje. Tako je ponovno završio gimnaziju, ovaj put u Sinju. »Našao sam se u Splitu bez posla i stana. Večerima smo izlazili na pjacu i sastajali se s društvom. Moj rođak Ivan Buljubašić i ja smjestili smo se u nekoj maloj drvenoj baraci na Pujankama. U gradu smo upoznali pokojnoga Miljenka Hrkaća, koji će u Beogradu biti osuđen na smrt zbog bacanja bombe u kinu, s čime on nije imao nikakve veze. Uhapsili su i mojega rođaka Ivana i osumnjičili ga kao sudionika. Mene su uhapsili i pustili nakon tjedan dana. Rođak je pušten nakon tri mjeseca. Uslijedila je cijela kalvarija nakon koje smo završili u Austriji u malom mjestu Rosenbachu. Iz žandarmerijske su nas postaje otpratili u izbjeglički logor Traiskirchen pokraj Beča. Ivan je nakon mjesec dana dobio politički azil pa je otišao u Chicago. A sve nas Hrvate koji nismo dobili politički azil vratili su u Jugoslaviju. Ja sam desetak dana bio u zatvoru u Mariboru, nekoliko dana u Đorđićevoj u Zagrebu i mjesec dana u zatvoru na Katalinića brigu u Splitu. Zatim su me poslali dvije godine u mornaricu, ali sam dobio mjesec dana zatvora jer sam išao u vojničkoj odori u crkvu u Rogoznici i donio na brod desetak brojeva ‘Glasa Koncila’ koje mi je dao župnik«, svjedoči Buljubašić.
Pod hrvatskom zastavom
»Svašta sam prošao, ali sam u svemu tome uspio zasnovati obitelj. Moja supruga Anđelka, djevojački Đipalo, i ja vjenčali smo se 1969. u Gospe od Zdravlja. Ona je rođena Vukovarka, vršnjaci smo, trgovkinja je po struci, sada je u mirovini. Njezina se obitelj bila doselila u Split pa su izbjegli vukovarsku tragediju. Božjom milošću dobili smo dvoje djece, sina Juricu 1970. i kćer Helenu 1980. Oboje su u braku i oboje su u Splitu. Jurica je umirovljeni hrvatski branitelj, a Helena radi kao inženjerka zaštite na radu u brodogradilištu. Sin ima sinove Matu i Franu, a kći sinove Emanuela i Dominika. Danas su to veliki i pravi momci. Mate je postao liječnik«, kaže Buljubašić.
»I ja sam se bio dao u studente. Višu turističku školu završio sam u Splitu 1975. Nekako sam se uspio dokopati putovnice i te iste godine otići na rad u München. Tamo je na župi sv. Pavla bio legendarni naddušobrižnik fra Dominik Šušnjara. Stavio sam mu se na raspolaganje. Bio sam na nezapamćenu veselju 1980. kada je kardinal Joseph Ratzinger blagoslovio Hrvatski dom u Münchenu.
Godina 1975./1976. proglašena je svetom godinom u Hrvata. Tada je Crkva slavila svetu Marijinu godinu. Pomagao sam i sudjelovao na tijelovskim procesijama, skupa s Nijemcima po glavnim ulicama Münchena, pod hrvatskom zastavom i zastavom Gospe Sinjske s natpisom Croatien. Pripomogao sam u organizaciji hodočašća u glavno katoličko bavarsko marijansko svetište Altötting. U kolovozu 1980. došao sam doma na godišnji odmor. Tek što sam stigao, ujutro u 4 sata probudila me Udba i policija. Žena i djeca su se prepali. Kuću su nam opkolili, naoružani kalašnjikovima. Prepoznao sam ‘drugove’ iz treće policijske postaje u Splitu. Pretraživali su po kući, sve su isprevrtali tražeći ono što ja, na sreću, nisam ponio, hrvatski tisak i sve što miriše na Hrvatsku. Onda su doveli dvoje susjeda kao svjedoke, uzeli su neke materijale na njemačkom. Sve u svemu dobro sam prošao sa samo tjedan dana zatvora jer nisu pronašli dokazni materijal koji su tražili, ali su znali za moje djelovanje u Njemačkoj do u detalje. I sve bi bilo dobro da mi nisu oduzeli putovnicu pa mi je istekla radna dozvola i boravak. Povratka u Njemačku zato nije bilo.«
Piše domoljubnu poeziju
Zaposlio se potom u poduzeću »Atlas«, pa »Dalmacijaturist«, ali godinama samo na određeno. Konačno je dobio posao u »Bemextoursu«, gdje je radio na poslovima akvizicije po turističkim uredima. »Kada je počeo rat, organizirao sam odrede narodne zaštite, pomogao oko organizacije opsada i blokada raketne baze Žrnovnica, koju smo osvojili polovicom rujna 1991. Prva samostalna satnija 4. brigade kojoj sam bio dozapovjednik bila je uspješna u bitkama po raznim bojišnicama. Godine 1994. prešao sam u Hrvatsku ratnu mornaricu i imenovan sam za člana pastoralnoga vijeća Vojnoga ordinarija u Republici Hrvatskoj. Pomagao sam vojnomu kapelanu, kao i u organizaciji vojnih hodočašća u Lurd, Rim, Mariju Bistricu. Od 1995. sam u statusu pukovnika. Nakon rata sam radio u zapovjedništvu Hrvatske ratne mornarice i bio načelnik opće logistike. Tako do 2004. kada sam umirovljen. Otada sam posvećen obitelji, župi, pjesmama, komemoriranju poginulih kolega, boljoj Hrvatskoj«, napominje Buljubašić.
Danas je član pastoralnoga vijeća župe sv. Leopolda Bogdana Mandića, pomagao je u izgradnji nove crkve, kao i u djelovanju nove župe. Usto, velika mu je ljubav i pisanje pjesama. »Pjesme sam počeo pisati vrlo rano, još u sjemeništu. Naša profesorica hrvatskoga časna sestra Berhmana Nazor organizirala je zidne novine. Tako bi se moje pjesme redovito nalazile na zidu, posebno moje pjesme o Hrvatskoj. Ali je naša časna ubrzo upućivala na druge teme jer je špijuna bilo i u sjemeništu pa smo tako ubrzo počeli pisati o majci ili svetcima. Objavio sam tri zbirke domoljubne poezije: ‘Oltar domovine’, ‘Hrvatski kameni ratnici’ i ‘O, vi slavuji’. Postao sam i član Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Već 15 godina objavljujem natječaje, prikupljam domoljubnu poeziju i ugrađujem je u zbornike koje predstavljam na pjesničkim manifestacijama u Zeljovićima, Jesenicama, Dugom Ratu, u Vukovaru i Škabrnji. Za svoje sam pjesme i svoj rad dobio brojne nagrade i priznanja. Za svoja ratna djelovanja odlikovan sam Redom Nikole Šubića Zrinskoga, Redom hrvatskoga trolista, Spomenicom domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskoga rata, kao i brojnim pohvalama i nagradama.«
»Vjera mi je sve. Da nije bilo vjere, ne bih preživio. Bio sam i ranjen, pet puta mi je život bio na rubu. Oko mene su ginuli, a Bog je želio da živim. Imao je daljnje planove sa mnom. Njemu dugujem sve, zahvalan sam Bogu na svemu.«
Laici ponajviše mogu učiniti svojim primjerom
