Među brojnim svećenicima koji su djelovali među Hrvatima u SAD-u književnim se i kulturnim radom na osobit način isticao Hrvoslav Kristijan Ban.
Rođen je u Stobi u Makedoniji 13. kolovoza 1924., pravim imenom Kristijan Lončarević. U Zagrebu je završio gimnaziju, a nakon Drugoga svjetskoga rata povijest umjetnosti i arheologiju. Zbog suradnje u katoličkim glasilima dvaput je osuđivan na kazne zatvora te je protjeran iz Zagreba pa je polovicom šezdesetih otišao na studij filozofije i teologije u Rim, gdje je surađivao na Vatikanskom radiju. Godine 1969. ušao je u Franjevački red. Diplomiravši 1972., otišao je u SAD, postavši članom Hrvatske franjevačke kustodije. Za svećenika je zaređen 1973. u New Yorku, gdje je prvo službovao na župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, a već 1974. ušao je u uredništvo »Danice« u Chicagu. Bio je i urednik »Hrvatskoga katoličkoga glasnika« i »Hrvatskoga kalendara« te direktor Croatian Ethnic Institutea u Chicagu. Ponovno je u New Yorku bio vikar te u župama sv. Ante u Sharonu i sv. Jeronima u Chicagu. U domovinu se vratio 1992., a od 1994. živio je u samostanu na Humcu, gdje je umro 23. travnja 2000.
Navezavši se na baštinu doratnoga katoličkoga popularnoga romana, napisao ih je petnaestak, a najpoznatiji mu je trodijelni roman »Urotnik na Manhattanu« (1980., englesko izdanje 1983.), u kojem je problematizirao pitanje nacionalnoga i osobnoga identiteta hrvatskih iseljenika u SAD-u. Napisao je i drame »Posuđivači očiju«, »Krađa Marijina kipa«, »Bojište i krijes« (dramska kronika o sv. Nikoli Taveliću) te autobiografske zapise »Kristov kolporter«, »Susreti s Kristom« i »Svijetli nesporazumi«. Okušao se i u poeziji, u kojoj prevladavaju rodoljubni i religiozni motivi. Premda je izbjegao pred komunističkim represijom i propagandom, u svojim poetiziranim esejima uočio je tamne strane obezdušenoga Zapada, koji se »opija« materijalizmom, i o njima kritički pisao.
Predano se ugrađivao u »obnovu svoje kulture, svojega narodnoga duha, svoje politike, u konačnici – za svoju vlastitu državu«, vjerujući da književna riječ, poglavito poetska, ima proročku i pokretačku moć za političke promjene, koje je, srećom, dočekao. Njegovo osebujno djelo čeka kritičko vrjednovanje. (L)
