Možemo li smatrati našim hrvatskim svetcima mučenike koji su na našem teritoriju stradali prije doseljavanja Hrvata, poput kršćanskih vojnika koji su ubijeni uz sv. Dujma? Tko će ih slaviti ako ne mi, ali nigdje ne vidim da se oni spominju u našem katoličkom kalendaru?
B. L.
U Vašem je pitanju već implicitno prisutan i odgovor s kojim se možemo svi složiti: bez obzira što smo »više vezani« (ako to možemo tako reći) uz svetce koji potječu iz našega naroda, kao što su to i ostali katolici po svijetu sa svojima, svakako se kao vjernici katolici u molitvi obraćamo svetcima i iz drugih naroda, podneblja i kontinenata, ali i povijesnih razdoblja. Nama kao vjernicima, u konačnici, nije presudno je li neki svetac pripadnik našega ili drugih naroda (a po proslavi svetaca s hrvatskoga područja prije nego što smo ga naseljavali to je i vidljivo) premda nam je drago kada i u našem narodu imamo primjere i uzore svetoga života na kojima se nadahnjujemo i prema kojima nastojimo živjeti, moliti im se i utjecati pod njihov zagovor. Zato bismo mogli zaključiti da bez obzira gdje se i kada koji svetac rodio, sve svetce smatramo svojima, a za svetoga Antuna Padovanskoga kažemo i da je »svetac svega svijeta«. A svi su svetci, iz povijesti i sadašnjosti Crkve, zapravo »svetci cijeloga katoličkoga svijeta«, pa nas veseli kada zaključujete da ih trebamo slaviti – jer, tko će ih častiti ako ne mi, bez obzira na koji se način (ne) spominju u katoličkom kalendaru koji nastoji što je više moguće navesti imena velikoga broja svetaca? Upravo zbog velikoga broja svetaca i kako bi bili nama uzori danas u kalendaru mjesne Crkve – pa i naše – navode se posebno imena svetaca i blaženika koji potječu iz vjerničkoga naroda, pa ih onda i posebno slavimo na svom području.
Bio sam u jednoj našoj susjednoj zemlji na nedjeljnoj misi i tamo su vjernici nakon pretvorbe pa sve do molitve Očenaša svi sjedili. To nisam susreo ni u jednom našem hrvatskom kraju. Zar se liturgijske prakse od zemlje do zemlje mogu baš toliko razlikovati?
Čitatelj
Za objašnjenje Vašega pitanja poslužit ćemo se dvama brojevima »Opće uredbe Rimskoga misala« koji govore o »kretnjama i držanju tijela« za vrijeme euharistijskoga slavlja. Tako broj 42 navodi: »Kretnje i držanje tijela, bilo svećenika, đakona i poslužitelja bilo naroda, treba da vode k tomu da čitavo slavlje odsijeva lijepom i plemenitom jednostavnošću, da se uvidi istinsko i puno značenje njegovih različitih dijelova te da se promiče sudjelovanje svih sudionika. Valjat će stoga obazirati se radije na ono što određuju ova Opća uredba i predana praksa rimskoga obreda i na ono što pridonosi općemu duhovnomu dobru Božjega naroda negoli na privatnu sklonost i slobodnu prosudbu. Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju pridržavati svi sudionici, znak je jedinstva članova kršćanske zajednice koji su se okupili na svetu liturgiju: izražava i gaji duh i osjećaje sudionika.« Potom se u broju dodatno pojašnjava: »Neka vjernici stoje od početka ulazne pjesme ili dok svećenik pristupa k oltaru, sve do – uključivo – zborne molitve; na pjevanje Aleluja prije evanđelja; dok se naviješta evanđelje; dok bivaju ispovijed vjere i sveopća molitva te od poziva Molite braćo prije molitve nad prinosima do završetka mise, osim onoga o čemu će se dalje govoriti. A neka sjede za vrijeme čitanja prije evanđelja i za vrijeme pripjevnoga psalma; kod homilije i dok se pripravljaju darovi za prinošenje; i još – ako je zgodno – za vrijeme svete šutnje poslije pričesti. Neka pak kleče pri posvećenju, osim ako to nije moguće zbog zdravstvenoga razloga ili zbog tijesna prostora, velikoga broja prisutnih ili drugih opravdanih razloga. Oni pak koji ne kleče pri posvećenju, duboko se naklone kada svećenik poklekne nakon posvećenja. Ipak, zadaća je konferencije biskupa da kretnje i držanje tijela, opisane u Redu mise – u skladu s pravnim propisima – prilagodi duhu i razložnim predajama pojedinih naroda. Valjat će ipak pripaziti na to da odgovaraju smislu i naravi svakoga dijela obreda. Gdje je običaj da narod ostane klečati od završetka poklika Svet do završetka euharistijske molitve te prije pričesti, dok svećenik govori Evo Jaganjca Božjeg, pohvalno je to zadržati. Da bi se postigla ujednačenost u kretnjama i držanju tijela u jednome te istome slavlju, neka se vjernici pouče napomenama koje, prema onome što se određuje u Misalu, iznosi đakon ili služitelj laik ili svećenik.«
