Iako malobrojni, Hrvati su upravo div kada je u pitanju likovna umjetnost, kako slikarstvo tako i kiparstvo. A Ivan Meštrović, uza svu subjektivnost ocjene, još je prvo svjetsko hrvatsko nacionalno ime. U njegovu golemu opusu vrlo veliku važnost ima sakralna umjetnost, koja je još 1944. istaknuta knjigom »Religiozna umjetnost« te ponovno 2019. knjigom »Otisci duše – Religiozna umjetnost Ivana Meštrovića«.
Rođen je u Vrpolju u Slavoniji 15. kolovoza 1883. Školovao se u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu, potom u Beču. Za Prvoga svjetskoga rata živio je u emigraciji, uz ostalo aktivan u osnivanju Jugoslavenskoga odbora. Nakon rata profesor je na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu te stvara brojna djela. Nakon uspostave NDH tri i pol mjeseca bio je u zatvoru zajedno sa slikarom Jozom Kljakovićem, a 1942. uz pomoć Vatikana prebacio se u Veneciju zbog izlaganja na Bijenalu. Zatim je otišao u Rim, potom ljeti 1943. u Švicarsku, a 1947. u Sjedinjene Američke Države. Bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi i potom od 1955. na Sveučilištu Notre Dame u gradu South Bendu. Godine 1959. nakratko je posjetio Hrvatsku pa je 11. srpnja pohodio u Krašiću kardinala Alojzija Stepinca.
Iako je u mladosti bio zapustio sakralnu umjetnost – bilježi se skulptura »Timor Dei« za studija u Beču 1904. – od 1913. nastaju brojna djela. Te godine radi reljefe »Gospa s djecom«, »Navještenje«, »Krist i Samarijanka«, »Skidanje s križa« i »Saloma«, u Rimu 1914. nastaju dva portreta »Glava Krista« i »Glava Ivana Krstitelja« te »Pieta«, sljedeće godine stvara skulpture »Evanđelist Matej«, »Evanđelist Luka« i »Mojsije«, a 1916. reljef »Krist i Marija Magdalena« i portret »Gospa s Djetetom«. Slijede portreti »Glava anđela s krilima«, »Glava Mojsija« i »Žena u molitvi« te reljef »Skidanje s križa«, 1918. statua u drvu »Anđeo s frulom«, 1919. »Anđeo Gabrijel«, 1922. statua »Apostol s knjigom«. Tada radi i mauzolej obitelji Račić u Cavtatu »Gospa od Anđela«. Godine 1925. u mramoru kleše reljef »Bogorodica s Djetetom« te »Bogorodicu s djecom« – jedno od najljepših djela. Iste godine nastaju »Majka uči dijete moliti«, »Žena u zanosu molitve«, zatim 1927. reljef »Blagovijest«, velika skulptura u bronci »Evanđelist Luka« 1929., kada i »Vječno raspeti Krist«. »Oplakivanje Krista« je iz 1931., a nova »Pieta« iz 1932., kao i »Veliki reljef Job«. »Joba« u bronci radi i 1946. Skulptura »Naše Gospe« nastaje 1937., u kojoj je Gospin lik istovjetan »Povijesti Hrvata«, osim spuštena pogleda, koji usmjerava na dijete Isusa. Iste i sljedeće godine radi »Crkvu Naše Gospe« u Biskupiji kod Knina, a 1940. – 1942. projekt za crkvu Krista Kralja u Zagrebu.
Za emigracije 1943. nastaje »Rimska Pietá«. »Uzašašće« u orahu jedno je od prvih djela u SAD-u (1948.), gdje dobiva brojne narudžbe za crkve, primjerice Presvetoga Srca u South Bendu, Svetoga Trojstva u Rochesteru, Nacionalnoga hrama Bezgrješnoga Začeća u Washingtonu, Presvetoga Srca u Winnetki. Skulpturu »Ivan Krstitelj« radi 1953. za krstionicu u splitskoj katedrali. Veći je broj skica, crteža i studija te nekoliko ulja na platnu, primjerice »Kalvarija« (1946.).
O Meštrovićevu katolištvu, unatoč kojekakvim nagađanjima, izvori pokazuju da nema previše dvojbi. U »Razgovorima s Michelangelom« molitveno piše: »Ti znadeš što je u našim dušama, Ti si nas oblikovao i preko oblika govoriš u nama, ta zato i mi oblikujemo da razgovaramo s tobom i da Ti hvalimo, kako bi nam dušu uzeo k sebi.« Iako je mijenjao umjetnički stil, uzor mu bijaše gotika, na koju se oslanjao. Godine 1954., primivši u Assumption Collegeu (Kanada) nagradu »Christian Culture Award Medal«, održao je glasovitu poslanicu. Podsjetivši da je nakon zanemarivanja sakralne umjetnosti pod utjecajem larpurlartizma u mladosti za Velikoga rata ponovno uzeo u ruke Novi zavjet, kaže: »Nadahnut velikom dramom Sina Božjega, koji je postao Tijelo, otpočeo sam raditi na temama uzetim iz života Isusa Nazaretskoga« te tomu značajno i važno dodaje: »Kršćanska se civilizacija u našim danima nalazi u smrtnoj borbi sa silama sekularizma u raznim oblicima i stupnjevima. Mnogi ljudi ne shvaćaju da kršćanstvo, vodeći borbu za svoja načela, također brani temelje demokratskoga životnog nazora, jer pojam dostojanstva svakog čovjeka stoji i pada s kršćanskim gledištem da je čovjek stvoren na sliku Božju. Tako se Crkva nalazi na prvoj liniji borbe protiv napadaja na ljudsku slobodu.« Osvrnuvši se na komunizam, istaknuo je kardinala Stepinca kao uzor trpeće Crkve, kojim se »ponosim i ja i svi Hrvati«, te proročki zaključio: »Onaj koji je pobijedio smrt pobijedit će i razaranje Svoje nauke.«
Knjiga refleksija »Dennoch will ich hoffen… Ein Weihnachtsgespräch – Ipak se nadam ili božićni razgovori« izlazi mu u Zürichu 1946., memoari »Uspomene na političke ljude i događaje« 1961., a posmrtno pripovijetke »Ludi Mile« 1970., autobiografski roman »Vatra i opekline« 1998. te dramski tekstovi »Moji razgovori s Michelangelom« 2007. Umro je 16. siječnja 1962. u South Bendu (Indiana), a pokopan 24. siječnja u crkvi Presvetoga Otkupitelja u Otavicama, koju je sam projektirao.
