Neumorni dr. Stjepan Šterc uporno upozorava kamo bi Hrvatska trebala ići u pravom smjeru za život u budućnosti. Uspoređuje Hrvatsku i Irsku koje su po mnogočemu slične. »Dvije zemlje slične su po puno toga na dva kraja Europe, dugo su vremena imale sličan demografski pa i povijesni put, a onda prije dvadesetak, odnosno 10 godina Irska polijeće, a Hrvatska se prizemljuje i ulazi u klasični demografski slom sa svim negativnim demografskim pokazateljima i procesima. Više od devet desetina hrvatskog prostora (administrativno-teritorijalnih jedinica) nestaje prirodnim putem, vanjskom emigracijom, i nema u Hrvatskoj niti jedne problematike koja je u svim svojim segmentima negativna kao demografska.«
»Problem je velik«, nastavlja dr. Šterc, »a njegove su implikacije na sve sustave u zemlji izravne i nitko više nema pravo nestanak Hrvatske promatrati iz daleka, bez obzira kojoj političkoj opciji pripada. Irska i Hrvatska su i zemljopisno na rubu Europe; Irska i Hrvatska su i gospodarske krajnosti Europe: Irska je jedna od najrazvijenijih (BDP pc 45 000 €), a Hrvatska je jedna od najslabije razvijenih europskih država (BDP pc 10 000 €); Irska i Hrvatska su u 21. stoljeću i demografske krajnosti Europe: Irska ima najbrži porast stanovništva od 2000. godine (1,6 % godišnje), a Hrvatska uz još nekoliko država najbrži pad broja stanovnika. Jedino u Irskoj je (u Europi) na djelu demografsko pomlađivanje stanovništva (prosječna starost stanovništva danas je niža nego prije pola stoljeća), udio mladih se povećava. U Hrvatskoj je na djelu ubrzano demografsko starenje (jedino se povećava broj starijih od 65, odnosno 80 godina – godišnje više od 1,5 %). Možemo li mi ovako prizemljeni slijediti irski put demografskog uzleta i revitalizacije, gospodarskog i ukupnog razvoja, načina života i pristupa i svega što je prethodilo tome i što iz toga slijedi ili ćemo se samo suočavati s prošlošću umjesto da se suočimo s vlastitom budućnošću? Možemo li mi prihvatiti razvojni model zemlje koja nam je po mnogočemu slična ili ćemo biti prikovani u prošlosti i u regiji u kojoj se povijest ponavljala po istim obrascima kontrole prostora i posebno hrvatske Jadranske obale? I što je to načinila Irska, a mi ne možemo? Poletjela je na krilima vlastitog dostojanstva i intelektualne i znanstvene spoznaje domicilne i iseljene Irske. Bogatstvo nacionalnog prostora i razvijanje komplementarnih djelatnosti i razvojno bogatstvo i iskustvo iseljene Hrvatske sasvim je sigurno model po kojem bi mogla uzletjeti i Hrvatska u interesu hrvatske populacije. Poput Irske, a mogla bi ponešto i upitati: mogli bismo ih posjetiti ili pak pozvati kako bismo se maknuli barem malo od regionalne diplomacije.«
Vlada je napokon osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima na čijem je čelu predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Zvonko Kusić. Zadaća je Vijeća da do 1. ožujka iduće godine Vladi predloži preporuke za suočavanje s prošlošću te pravno reguliranje upotrebe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima 20. stoljeća. Pod to će spadati preporuke za očuvanje sjećanja, znanstveno istraživanje, dokumentiranje, politika imenovanja trgova i ulica, omogućavanje pristupa javnosti podatcima te način obrazovanja djece i mladih u vezi s kršenjem ljudskih prava i temeljnih sloboda u vrijeme vlasti nedemokratskih režima. U Odluci se navodi da će prijedlozi Vijeća biti utemeljeni na znanstveno valoriziranim povijesnim činjenicama, a uvažavat će se razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima, ne relativizirajući pritom kršenje ljudskih prava. Kako piše Goran Penić, premijer Andrej Plenković poručio je sa sjednice Vlade da je rad Vijeća, koliko god na prvi pogled djelovalo da se brine o prošlosti, usmjeren na budućnost i nadilaženje društvenih podjela. »Novim generacijama moramo prenijeti razumijevanje tragedije sustavnih kršenja ljudskih prava za vladavine nedemokratskih režima dvadesetoga stoljeća«, rekao je Plenković. Podsjetio je i na postojeću sudsku praksu glede isticanja simbola nedemokratskih sustava koja je neujednačena, a politika njegovanja kulture sjećanja na široka kršenja ljudskih prava, kao i na otpor nedemokratskim režimima, nije sustavna i sveobuhvatna. U Vijeću će sjediti pravnici, povjesničari, politolozi i drugi stručnjaci. Polazna točka rasprave bit će jasan otklon od svakoga totalitarizma, a premijer je podsjetio da je Vlada reagirala i osudila sramotne plakate u Vukovaru, kao i mimohod AHSP-a u Zagrebu. Uz Kusića u vijeću su i predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović, glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda »Miroslav Krleža« Antun Vujić, viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest Ivo Lučić, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata Ante Nazor i drugi. Vijeće će moći angažirati izvanjske članove, a svi koji žele mogu slati primjedbe na e-adresu Ureda premijera koji vodi sve administrativno-tehničke poslove.
»Medek Janko i priče iz žumberačke šume« knjiga je basni Nicolasa Marija Murkovića, Tršćanina hrvatskoga podrijetla, koji radi kao koordinator Zajednice mladih stranaca. Jedinstvena knjiga za djecu i odrasle rad je cijele obitelji: u knjizi predgovor pišu Irena i Mattija, oslikava je Marta, crteže je uredila mama, a basne tata. Nakladnik knjige je zaklada »Biskup Josip Lang«, a za nakladnika potpisuje se o. Mijo Nikić, koji je ujedno i urednik. Knjiga se otvara motom »Obitelj… to je ljubav, sloga, mašta«. Prati se izmaštani put Medeka Janka, njegove zgode i nezgode iz žumberačke šume. »Pitaš me imam li prijatelje… pa naravno da imam prijatelje, i te koliko prijatelja. Uvijek su spremni za uzajamno pomaganje. Među njima je i Medek Janko: taj ti je Medek uistinu prepun snage, lukav, živahan i jako, jako simpatičan. Želim ti ispričati njegove basnoslovne pustolovine. Hajde, neka ti netko od tvojih položi deke i poplune na krevetu, tako da ti bude ugodno i toplo pa lijepo sa mnom uđi u ovu knjigu. Doživjet ćemo, zajedno sa svim šumskim junacima, stvarno zanimljive pustolovine. Sad blago zatvori oči, ali prije toga daj pusu onome tko će čitati svaku pojedinu priču. A priče su zaista zanimljive. Pustolovine Medeka koji je pobjegao prvi dan iz škole, ali je situaciju spasio djed, o vuku koji se najeo ludih gljiva i opet na pozornicu stupa djed s posebnim lijekom. Uz likove opisana je i žumberačka šuma puna tajanstvenosti.« U priče za laku noć u predgovoru uvodi i Mattija: »Još kad sam bio mali, uvijek bih rado potegnuo visoko do brade sve pokrivače ispod kojih je na kraju virio tek čuperak crne kose na jastuku. Zatim bi moj otac dolazio u sobu, ja bih odjednom izronio i, nakon što bismo se moja sestra i ja usuglašeno pogledali, molili smo ga da nam opet pripovijeda neku od svojih priča, onih od kojih smo svake večeri tonuli u san sa smiješkom na usnama. Te su pripovijesti, iako sasvim jednostavne i bez prevelikih rečeničnih zavijutaka, stvarale u nama ugođaj što ga sestra i ja sad ne bismo zamijenili ni s čim na svijetu. Slika mojega oca kako sjedi pored mene i pripovijeda neku od svojih priča – basni, jedno je od onih priviđenja kojemu se pribjegava kad si u potrazi za smirenjem i vedrinom. Osjećaji što sam ih tada gajio nedostaju mi još i dandanas, pa se i za to vrlo često nađem sa svojom mlađom sestrom ne bismo li slušali priče našega oca; ona je njima zaista opčarana pa bdije tako dugo dok je ne shrva svijet snova gdje će zatim do mile volje doživljavati sve te pustolovine. Nadam se da će vam se ove basne svidjeti, dragi čitatelji, da će vam biti dopadne, lijepe i važne jednako kao što bijahu i meni. Te su basne dio mojih sjećanja, dio mog djetinjstva, dio mojeg života.« Dodali bismo i dio života jedne obitelji.
