Papa Franjo je prije mjesec dana hrvatskoga nadbiskupa apostolskoga nuncija dr. Antu Jozića imenovao svojim predstavnikom u Armeniji i Gruziji, zemljama bogate crkvene tradicije. Njegov boravak u domovini, u rodnom Trilju, do odlaska na novu službu iskoristili smo za razgovor, na koji je mons. Jozić rado pristao za Glas Koncila. Osvrnuo se na svoju dosadašnju misiju u Bjelorusiji te četiri godine biskupske službe.
Vaša nova služba vodi Vas u Južni Kavkaz. Kako ste primili vijest o imenovanju apostolskim nuncijem u Gruziji i Armeniji?
Novo imenovanje za nuncija u Gruziji i Armeniji zateklo me je u Minsku u Bjelorusiji poslije proslave Papina dana koji svake godine slavimo oko svetkovine sv. Petra i Pavla, apostolskih prvaka. Svaki papa nasljednik je apostola Petra koji je dobio nalog da vodi Crkvu Kristovu na zemlji. U toj smo prigodi molili za papu Franju i organizirali primanje za diplomatski zbor, biskupe, svećenike, predstavnike drugih konfesija i druge ljude dobre volje.
Moram priznati da sam zadnjih nekoliko mjeseci očekivao premještaj jer se mladi nunciji po službi obično svi premjeste nakon tri godine, a ja služim u Bjelorusiji već četvrtu godinu. Kao i prvo imenovanje, ovo sam primio mirno i s uvjerenjem da me Sveti Otac šalje onamo ne samo gdje je Nuncijatura ispražnjena, nego gdje mogu bolje iskoristiti darove koje mi je Bog dao i više pridonijeti razvoju naše Katoličke Crkve u tim državama.
Na novoj postaji u koju dolazite katolici su manjina sa samo jedan posto stanovništva. I ranije ste kao nuncij te savjetnik u nuncijaturama djelovali u zemljama gdje je kršćanstvo pretežito manjinsko. Koliko takva situacija Vama kao nunciju olakšava ili otežava djelovanje?
Od početka moje diplomatske službe 1999. godine bio sam i služio u velikim državama – bilo po stanovništvu ili po teritoriju, poput Indije, Ruske Federacije i Kine, gdje je Katolička Crkva u manjini, oko 1,5 posto ili manje. U Bjelorusiji, koja ima oko 9,4 milijuna stanovnika, naša je Crkva po statistikama na drugom mjestu, iza Bjeloruske pravoslavne Crkve. Ima oko 17 posto vjernika katolika. Naravno da je puno lakše služiti u državi s većim brojem katolika i gdje je raširen kršćanski mentalitet u društvu. Postoje mnogi činitelji koji otežavaju naše djelovanje u pojedinoj državi, a nisu vezani uz brojnost katolika. To su prije svega politička nestabilnost, unutarnji sukobi, ratovi, ideološka stajališta, razni problemi unutar Crkve, financijska ograničenost itd.
Katoličku Crkvu u Gruziji i Armeniji čine dva plućna krila – latinski i armenski obred. Jedna od važnih karika tamošnje Crkve jest i njegovanje ekumenskih odnosa. Kako u tom kontekstu Vaša služba može pridonijeti poboljšanju situacije?
Obično ne dajem izjave o državama gdje još nisam služio jer to ne bi bilo iz prve ruke. Opće je poznato da je kršćanstvo prišlo u te krajeve Kavkaza još za vrijeme propovijedanja samih Kristovih apostola i da su prve kršćanske zajednice osnovane na početku toga djelovanja. Te dvije države su manje, poput Hrvatske, i prema popisu u Gruziji živi 3,7 milijuna, od kojih 20 posto nije gruzijskoga podrijetla.
Armenija sa 2,7 milijuna stanovnika ima najveću dijasporu i zato su njezine brojne crkvene zajednice osnovane diljem svijeta. Neke sam zajednice susretao za vrijeme služenja u Rusiji i Bjelorusiji. U svim tim državama ekumenski aspekt naše Crkve od velike je važnosti, kojemu će trebati pridavati mnogo pažnje i zauzimanja sa strane naše Crkve. Slično je bilo u mojem dosadašnjem služenju u Rusiji i u Bjelorusiji. To iskustvo koje sam stekao u tim državama prenosit ću i nadalje u novim državama koje imaju vrlo bogatu crkvenu tradiciju i obrede.
U Minsku ste svjedočili posveti crkve, predvodili slavlja na hodočašćima u bjeloruskim marijanskim svetištima. Možete li ukratko hrvatskoj javnosti predstaviti život Crkve u Bjelorusiji?
Svoj rad i služenje u Bjelorusiji kroz ove četiri godine mogao bih sažeti u nekoliko vrlo pozitivnih rečenica. Za mene je to bilo veliko intelektualno i duhovno obogaćenje. Upoznao sam vrlo aktivnu crkvenu zajednicu koja je u društvu prepoznatljiva te slobodno ispovijeda i svjedoči svoju vjeru u ovom modernom vremenu punom izazova.
Rad s djecom i mladima posebno je prepoznatljiv i uspješan. Socijalne aktivnosti Katoličke Crkve u Bjelorusiji vrlo su cijenjene, posebno pomoć i potpora siromašnima, napuštenima, invalidima itd.
Duhovni život bjeloruskih vjernika zdrav je i vrlo aktivan. Vjernici katolici posjećuju crkve i aktivno sudjeluju na misama. Redovito se ispovijedaju i mnogi provode duhovne vježbe ili »susrete s Bogom«. U svakoj biskupiji postoje svetišta u koja mnogi vjernici pješice hode po nekoliko dana i po ružnu vremenu. A ono što je za mene najvažnije, bjeloruska je obitelj zdrava kršćanska obitelj s više djece koja se odgajaju u vjeri i nastavljaju tradiciju svojih roditelja. Ta je praksa prisutna i u međukonfesionalnim obiteljima.
Djelovali ste u godinama kada su mnoge zapadne zemlje Bjelorusiji uvele ekonomske sankcije, no Sveta Stolica održava diplomatske odnose s Bjelorusijom. Koliko takvo stajalište Svete Stolice pridonosi traženju rješenja?
I u ovim kriznim trenutcima Sveta Stolica održava diplomatske odnose s Bjelorusijom jer smatra da se rješenja političke naravi moraju tražiti jedino pregovorima utemeljenim na poštovanju svih sudionika i na strogom poštovanju međunarodnoga prava. Sveta Stolica ne podupire ekonomske sankcije jer one pogađaju sve jednako i jer trpe najviše oni koji su najslabiji i najpotrebitiji pomoći. Mala Bjelorusija traži svoj identitet na karti velikih svjetskih igrača. Komu će se prikloniti, ovisi i o tome kako će se ti drugi odnositi prema njoj.
Za vrijeme svojega služenja u Bjelorusiji pokrenuo sam razne projekte, od kojih sam neke uspio i ostvariti, kao što je i prvi prijevod Zakonika kanonskoga prava na bjeloruski jezik uz neke druge dokumente naše opće Crkve. Sve to pomaže vjernicima da ispravno upoznaju crkveni nauk i poštuju crkvene norme i disciplinu.
Prijevod Zakonika važan je i za civilne vlasti koje mogu lakše upoznati ustrojstvo Katoličke Crkve i u svojim odlukama voditi računa o kanonskim normama koje vjernici katolici moraju poštovati. Drago mi je što su središnje vlasti dale potporu tomu prijevodu Zakonika kanonskoga prava na bjeloruski jezik i što su organizirale predstavljanje tiskanoga izdanja kodeksa u Nacionalnoj biblioteci u Minsku, uputivši jednoga zamjenika ministra vanjskih poslova, koji se i obratio prigodnim riječima sudionicima toga slavlja. Ja sam uvjeren da će sve to pridonijeti uspostavi povjerenja kako na nacionalnom tako i na međunarodnom planu i nastojanju Bjelorusije da bude suverena i samostalna država koja poštuje ljudska prava i dostojanstvo svake osobe.
Pastoralna uloga nuncija vrlo je važna u svakoj državi
