Što znači biti u školi Presvete Djevice, može li Djevica Marija »naškoditi« odnosu prema Bogu, kako se odmaknuti od djetinje Marijine pobožnosti – pitanja su koja se javljaju u vjernika kada razmišljaju o marijanskoj duhovnosti, a u listopadu, mjesecu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji, Glas Koncila sugovornika je pronašao u osobi o. Nikole Tandare, hrvatskoga misionara monfortanca koji djeluje u poljskoj Częstochowi. I njegovim se zaslugama događa »duhovni preporod« Poljske jer je u posljednjih nekoliko godina pola milijuna Poljaka učinilo čin posvete Isusu po Marijinim rukama. Jasno da u odgovorima i promišljanjima o. Tandare naveliko izvire učenje sv. Ljudevita Montfortskoga, osnivača redovničke zajednice koja ove godine u Hrvatskoj slavi 45 godina prisutnosti.
Nije to djelo nas redovnika monfortanaca, u tome sudjeluju prije svega laici koji imaju veliku ulogu u životu poljske Crkve uopće. Vrlo su aktivni i oduševilo me kako ne čekaju poziv svećenika, nego sami pokušavaju doći do srca onih koji su u krizi i koji proživljavaju teško razdoblje u životu. Vidljiva je ta ljubav prema majci Crkvi. Laici mnogim inicijativama, privatno ili preko udruga, čine mnogo, primjerice zadnjih nekoliko godina kroz zakladu »Tota Tua« kako bi se čin posvete Isusu Kristu po Mariji što više proširio među vjernicima. Zakladu je osnovalo troje laika, s blagoslovom poljskoga episkopata, a i nas trojica svećenika monfortanaca Hrvata iz Częstochowe povezani smo s njima. Traže naš blagoslov i blizinu, pratimo ih molitvom, informiraju nas o projektima, a sve s ciljem da šire posvetu, tiskajući i dijeleći razne materijale usmjerene na potpuno predanje Majci Božjoj, čineći tako i nama uslugu u širenju monfortanske duhovnosti. I, da, točno je: prema njihovim podatcima u posljednjih nekoliko godina 500 tisuća Poljaka posvetilo se po naučavanju sv. Ljudevita.
Da se to shvati bilo bi najbolje pročitati sva djela sv. Ljudevita Montfortskoga, ali prije svega »Raspravu o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici« i »Marijinu tajnu«. Čin posvete znači s jedne strane obnovu krsnih zavjeta u životu kršćanina, obnovu saveza s Bogom. S druge strane kao novost sv. Ljudevit iznosi potpuno predanje u svojstvu roba ljubavi Isusu Kristu po Marijinim rukama, predanje cijeloga života – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sve ono što čovjek posjeduje. To nije neki običan akt jer čin predanja podrazumijeva ući u školu Majke Božje, potpuno se predati Majci Božjoj koja vodi k Isusu. Ona koja je bila najbliža Isusu i sjedinila se s njim može čovjeka koji je nasljeduje naučiti mnogo o njezinim krjepostima. Unutarnje vježbe pobožnosti pomažu da Marijin duh zaživi u duši čovjeka i da osoba potpuno uronjena u život Presvetoga Trojstva i plan Božji jasno vidi što Bog želi učiniti od njezina života. U tom kontekstu svatko je potrebit Majke Božje.
Kao vanjske vježbe pobožnosti ističu se molitva krunice, post na nakanu Majke Božje subotom, nošenje oznake da se zna da je čovjek pod majčinskom zaštitom… Ali mnogo su važnije unutarnje vježbe koje treba prakticirati u vlastitom srcu kako bi se postiglo sjedinjenje s Majkom Božjom koje vodi do sjedinjenja s Bogom. To znači da čovjek sve što čini, čini po Mariji, u Mariji, za Mariju i s Marijom. Sveti Ljudevit više puta priprema čitatelja da dobro razumije bit, srž te pobožnosti kroz unutarnje vježbe i govoreći da što se više duša bude vježbala u tome, više će spoznati tu tajnu koja je sakrivena u liku Majke Božje.
Mnoge osobe koje pročitaju prvi put raspravu možda ne razumiju što znači biti u školi Majke Božje i kako se vježbati u tim unutarnjim vježbama. No nisam naišao na toliko problema u Poljskoj kada je riječ o pojmovima »sluga« i »rob«. Više je to izraženo u Africi ili u nekim drugim strukturama društva, gdje naša subraća rade s vjernicima u zemljama u kojima su ljudi trpjeli kao robovi. Riječ je o potpunom slobodnom predanju iz ljubavi. Zato ga nazivamo ropstvom ljubavi. Objašnjavajući kako možda taj pojam može imati negativan odjek suvremenicima, sveti je papa Ivan Pavao II. rekao: »Riječ je o jednoj vrsti paradoksa koji se često nalazi u evanđelju jer riječi ‘sveto ropstvo ljubavi’ znače da ne možemo bolje iskoristiti svoju slobodu, najveći dar koji nam je Bog dao.« Ako se uroni u riječ Božju, često se može naći taj termin u riječima Majke Božje. Ona je sama arkanđelu Gabrijelu rekla u trenutku utjelovljenja: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj.« Sveti Pavao sam je za sebe govorio da je sluga Kristov.
Mnogi nas Poljaci upravo to pitaju. Mislim da je Gospodin čekao na sv. Ivana Pavla II. jer je upravo on monfortanskoj obitelji napisao dva pisma u kojima je nanovo pokušao pokrenuti ljubav prema izvornoj karizmi, svetomu daru koji smo primili u Katoličkoj Crkvi: ne zaboraviti na dragocjeni biser i širenje poticaja koje je primio sv. Ljudevit Montfortski. Iako ideja o dolasku misionara monfortanaca u Poljsku živi u našem redu već 40-50 godina, ona se ostvarila 2016. godine. Ranije je već djelovao ogranak naše monfortanske obitelji – Braća sv. Gabrijela, redovnici posvećeni apostolatu katoličkih škola. Prije 11 godina Hrvat o. Mihovil Filipović otišao je u Poljsku da procijeni postoji li mogućnost da se uspostavi zajednica misionara monfortanaca i nakon pet godina boravka u Poljskoj vidio je da mnogo Poljaka živi našu duhovnost te je na njegov prijedlog Kongregacija odlučila da dođemo. Nadbiskup Wacław Depo dao je dopuštenje da možemo djelovati u Częstochowskoj nadbiskupiji.
Naša je zajednica u Poljskoj u domu sestrinske zajednice monfortanske obitelji Braće sv. Gabrijela. To je dom za duhovne vježbe i hodočasnike, udaljen 700 metara od svetišta Jasna Gora. Providnost je htjela da budemo u blizini Jasnogorske Crne Gospe, srca duhovnosti poljskoga naroda. Svjedočimo kako su Poljaci veliki hodočasnici, od travnja pa do kraja listopada more Poljaka slijeva se na različite načine do toga marijanskoga svetišta kako bi prikazali vlastite potrebe. Iako se na tom mjestu Majka Božja nije nikada objavila, Poljaci svejedno na tom mjestu gaje veliku ljubav prema njoj i rado hodočaste. Mnogo Poljaka danas zna za sv. Ljudevita, i poljski biskupi, i svećenici, i puk – širimo čin posvete Isusu po Blaženoj Djevici Mariji i uvodimo u srž te pobožnosti.
Treba se vratiti u prošlost. Prije nego što je sv. Ljudevit Montfortski početkom 18. stoljeća napisao »Raspravu o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji«, dvojica isusovaca Stanisław Fenicki i Jan Chomętowski već su napisali knjigu koja govori o ideji ropstva. Oni sami navode da taj naziv »ropstvo ljubavi« dolazi iz Španjolske i djelomično iz Belgije, tako da je u tradiciji Katoličke Crkve, pa i u Poljaka, ta svijest o potpunom predanju postojala i prije sv. Ljudevita. Posebno se u širenju čina posvete i pobožnosti prema Djevici Mariji istaknuo prije 120 godina franjevac bl. Honorat Koźmiński koji je u vrijeme kada Poljska nije postojala na karti Europe kao država osnovao 20-30 muških i ženskih redovničkih zajednica kojima je bio cilj širiti pobožnost prema Majci Božjoj po nauku sv. Ljudevita Montfortskoga. Nakon toga je i primas Poljske kardinal Stefan Wyszyński 1966. godine zajedno s cijelim poljskim episkopatom učinio čin predanja Mariji kao Majci u svojstvu ropstva ljubavi za slobodu Kristove Crkve u Poljskoj. I po tom činu cijela Poljska, kao i cijeli katolički svijet, dolazi do informacija o »Raspravi o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji«. Kardinal Wyszyński prikazao je i samoga sebe Majci Božjoj kada ga je komunistički režim stavio u zatvor.
Svjedočimo duhovnomu boju i kao što je sv. Ljudevit Montfortski rekao, posveta Isusu po Mariji ostavit će velik utjecaj na kršćanski svijet u posljednjim vremenima. U ovom svijetu koji se potpuno udaljava od Boga Bog i svetačka katolička tradicija uče da je vjernik pozvan držati se čvrsto Majke Božje kako bi mogao izdržati. I bl. Alojzije Stepinac poziva da budemo apostoli slave Marijine te ćemo tada okusiti pobjedu u boju koji nadilazi ljudske snage. Nismo tu da sudimo jesu li sada posljednja vremena jer to samo Bog zna, ali činjenica jest da živimo u vremenima u kojima je otpad od vjere i otpad u Crkvi velik. Kada netko dođe u Poljsku, oduševljen je vjerom Poljaka, njihovim djelovanjem i aktivnostima, masovnošću te živom vjerom. S druge strane kada se upita Poljake kakvo je stanje vjere u njihovoj državi, oni su malo zgroženi i vide veliki otpad, utjecaj svjetovnoga duha koji ulazi u pore Crkve. No ta negativnost i grijeh koji je prisutan i u Crkvi daje vjernicima još veći poticaj za gorljivu ljubav prema Crkvi i to se snažno očituje u životu laika.
Tradicionalni oblik pobožnosti prema Majci Božjoj Karol Wojtyła baštinio je iz obiteljske kuće i župe u Wadowicama, a s djelima sv. Ljudevita Montfortskoga upoznao se kao tvornički radnik tijekom Drugoga svjetskoga rata. Tada mu je jedan prijatelj darovao »Raspravu o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji« te je sam posvjedočio da je ona utjecala na njegov duhovni život i odnos prema Majci Božjoj. U više je navrata svjedočio kako mu je ta duhovnost pomogla odmaknuti se od djetinje pobožnosti, shvatiti da je pobožnost prema Mariji duboko ukorijenjena u trinitarnom Božjem otajstvu, povezanim s Kristovim utjelovljenjem i otkupljenjem. Govorio je za sv. Ljudevita da je vrsni teolog, a u papinim dokumentima, posebice enciklici »Redemptoris Mater« ili apostolskom pismu »Mulieris dignitatem«, vidi se aspekt njegove ljubavi prema Majci Božjoj po naučavanju sv. Ljudevita Montfortskoga. Znamo i da je kao biskup i papa – stavljajući vlastito povjerenje u Blaženu Djevicu Mariju – uzeo geslo »Totus Tuus« iz Rasprave o pravoj pobožnosti. Obnova marijanske teologije i pobožnosti – u skladu s katoličkom tradicijom – važna je karakteristika učenja i djelovanja sv. Ivana Pavla II.
Imao sam priliku više puta razgovarati s nadbiskupom Hoserom. Imao je veliku ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji, a posvjedočio mi je da je prije ulaska u sjemenište redovnika palotinaca pročitao »Raspravu o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji« te da je kao sjemeništarac učinio čin posvete ropstva ljubavi. Kada je došao u Međugorje, tijekom prve svoje propovijedi u rukama je držao »Raspravu o pravoj pobožnosti« te je hodočasnike pozvao da osim dolaska u to mjesto učine i korak više te se posvete Isusu Kristu po Mariji. Na toj je misi bio i moj subrat talijanski monfortanac o. Giovanni Personeni, koji je odmah otišao do nadbiskupa Hosera te mu prenio želju da preko monfortanske zajednice posvećenih laika i obitelji koji pomažu u evangelizaciji i širenju čina posvete okupljenih u udruzi »Marija kraljica srdaca« otvore svoju zajednicu u Međugorju. Dobili smo nadbiskupovu potporu i kuća je otvorena 2018. godine. To je sada međunarodna zajednica i bez obzira na to što živimo u vremenu pandemije iskusio sam da mnogi Poljaci, Hrvati i Talijani dolaze u Međugorje i pomažu u širenju posvete.
Sveti Ljudevit uvjeren je da Blažena Djevica Marija ne može naškoditi odnosu prema Bogu, ona pomaže da se razvija taj odnos i da se ostvari svetost i sjedinjenje s Bogom. Tako svaka pobožnost prije svega mora biti kristocentrična ili trinitarna, a Ljudevit govori da bi uspoređivanje Boga i Marije bila »hereza« ili »đavolsko zavaravanje«. Marija je, kako kaže naš osnivač, manja od atoma ako se uspoređuje s Bogom.
Na kraju Rasprave sv. Ljudevit govori o tome kako s Marijom primati Gospodina Isusa Krista u pričesti, a danas smo svjedoci da je euharistija kao jedan od najvećih Božjih darova ugrožena zbog koronakrize te joj se trebamo vratiti. Marija vodi upravo prema euharistijskoj pobožnosti, pa to može biti jedan od poticaja. Nadalje, sv. Ljudevit Montfortski govori o 33 dana pripreme za čin posvete – prvih 12 dana opisuje kako se osloboditi duha ovoga svijeta, nakon toga slijedi tjedan upoznavanja samoga sebe, potom tjedan upoznavanja Blažene Djevice Marije i na kraju tjedan upoznavanja Isusa Krista. I to može biti lijepa inicijativa kroz listopad.
