Tonovima pjesme »Čuj nas, Majko, nado naša«, koju je izvela omanja skupina hodočasnika iz Sisačke biskupije, predvođena izaslanikom sisačkoga biskupa Vlade Košića svećenikom Robertom Jakicom, započela je u petak 10. ožujka u ordinarijatu Rimske biskupije u Lateranskoj palači u Rimu posljednja sjednica nadležnoga suda kojom je zaključena biskupijska faza istrage »o životu, herojskim krjepostima, glasu svetosti i znakovima sluge Božjega Bonifacija Ivana Pavletića (25. lipnja 1864. – 4. studenoga 1897.). Upravo je u Rimu svoj mladi život završio taj sin hrvatske Moslavine, kao posvećeni laik (časni brat) družbe Sinova Bezgrješnoga Začeća. Sudskim je vijećem, kao delegat Papina vikara za Rimsku biskupiju kardinala Angela De Donatisa (rimski je biskup u pravom smislu riječi papa), predsjedao mons. Giuseppe D’Allonzo, a u njegovu su sastavu bili biskupski delegat mons. Francesco Maria Tasciotti, promicatelj pravde Andrea de Matteis, izvršni notar Marcello Terramani te pomoćni notar Francesco Allegrini.
Među okupljenima na skupu, osim redovničke subraće brata Bonifacija, bilo je i pripadnika hrvatske zajednice u Rimu, među kojima je bio i rektor Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima Marko Đurin. Među hodočasnicima iz Hrvatske bili su i promotor svetosti sluge Božjega u Hrvatskoj o. Mariano Passerini te izaslanica kutinskoga gradonačelnika Kornelija Marošević.
Na sjednici je utvrđena autentičnost dokumenata, kako onih povijesnih tako i onih koji su nastali tijekom postupka ispitivanjem današnjih svjedočanstava, potom su dokumenti s popratnim poveljama zapečaćeni i službeno povjereni postulatoru kauze Paolu Vilotti, kojemu je time povjerena zadaća podastrijeti ih vatikanskomu Dikasteriju za kauze svetih i blaženih, čime službeno započinje druga faza postupka za beatifikaciju.
»Veliki uzor, predraga braćo i sinovi, o da, veliki uzor zajedničkoga života te snažna i vjerna duha ostavi nam taj sveti redovnik! Uglavnom do posljednjih dana, gotovo u svakom činu, nije propuštao svagdanjega razmatranja, sve do trećega dana prije nego što će završiti svoj život. Stoga se u nama od početka rodilo poštovanje prema njemu, štoviše tako je naraslo da ne oklijevamo ponuditi ga za uzor svima vama, predragi sinovi, sigurni da će tako jasni spomen donijeti dobre plodove redovničkoga savršenstva.« Ovim pomalo slobodnim prijevodom već podosta arhaično zvučećih riječi koje je bl. Luigi Maria Monti, osnivač družbe Sinova Bezgrješnoga Začeća, izgovorio trideset dana nakon smrti brata Bonifacija, započeo je svoj govor predsjedavajući mons. D’Allonzo.
U govoru, koji je dao dušu i razlog formalnomu sudskomu zborovanju, izaslanik kardinala De Donatisa prošao je faze života sluge Božjega, koji je rođen u Zbjegovači, dijelu tadašnje kutinske župe. Ostavši s jedanaest godina bez obaju roditelja i potpavši pod stričevu skrb, dječak shvaća da mora odustati od svojega sna da postane liječnik, ide u školu i čuva stoku, a potom odlazi u Kutinu te izučava postolarski zanat. U potrazi za višim i boljim, sa 22 godine odlazi u Graz. Vjerski život i pobožnost koje je naučio gajiti još u roditeljskom domu dobivaju nove dimenzije: pristupa katoličkoj radničkoj mladeži, obećava Bogu da će čuvati čistoću. Susreće Alberta Müllera iz ondašnje Moravske, koji u potrazi za redovničkom zajednicom u kojoj će ostvariti svoj redovnički poziv odlazi u Rim, pronalazi se kod Sinova Bezgrešnoga Začeća te uskoro poziva prijatelja Hrvata da mu se pridruži. Deset posljednjih godina Ivan Pavletić živi kao redovnik, pod imenom Bonifacije. Rad s bolesnicima u rimskoj Bolnici Duha Svetoga koju je vodila njegova redovnička zajednica, usavršavanje postolarskoga zanata kako bi mogao poučavati djecu siročad, služba učitelja novaka – to su bile djelatnosti kroz koje je brat Bonifacije izražavao kršćansku ljubav, prožimajući ih molitvom. I tako do posljednjega dana. S trideset godina primijećeni su prvi tragovi tuberkuloze, bolesti od koje je naposljetku i umro.
»Za Bonifacija se s pravom može reći da je istinski uzor evanđeoskoga života za mlade: bio je snažan u životnim kušnjama, ustrajan u idealima, skromni radnik, radostan što može služiti, vjeran karizmi ljubavi. Istinski se klanjao Bogu i njegovoj volji. Umio je trajno prenositi na mlade i mlade redovnike svoju duhovnu čežnju za Bogom. Čežnju koja ga je ispunjala tolikom radošću, do dana njegove smrti«, rekao je mons. D’Allonzo.
Svoj je govor zaključio riječima o aktualnosti životnoga svjedočanstva brata Bonifacija: »U okruženju današnjega društva koje propovijeda čovjeka koji nije sposoban za apsolutno i koji se boji reći ‘zauvijek’ može ga se ponuditi kao živo utjelovljenje božanskoga poziva: u njemu je živjelo neiscrpno traženje Boga, on je osoba koja nikada ne posustaje, nikada ne prestaje gledati u visinu i ‘onkraj’, pa ni kad pase ovce ili popravlja istrošene cipele. Društvu kao što je naše, koje promiče sliku ‘čovjeka bez budućnosti’, koje se suočava sa slobodnim padom nade, koje gubi viziju budućnosti te promiče samo današnjicu, on se nudi kao primjer ‘tražitelja Boga’. (…) Sluga Božji je ‘čovjek odnosa’ koji se, po vlastitom izboru i iz ljubavi, povjerava drugomu. Snažna je to ponuda za društvo koje stvara model ‘funkcionalnoga čovjeka’, koji očituje identitet ‘čovjeka bez odnosa’, monopol vlastitoga ‘ja’, sebičnosti i samodostatnosti. Već ovi obrisi, koliko god bili sumarni, pokazuju da je moguće ponovno ispisati interpretaciju Pavletićeva puta svetosti, koji je star samo vremenski, ali nipošto nije prevladan niti mu nedostaje uzornosti, poglavito ako se s posebnim naglaskom obraća svijetu mladih. Svjedočanstvo života koje nam je predano evanđeoska je svjetiljka koju bismo željeli postaviti na svijećnjak, ono malo soli koja će obogatiti i značenjem obdariti život mnogih koji se muče da u našem društvu pronađu prave vrijednosti«, rekao je mons. D’Allonzo.
U popodnevnim je satima istoga dana misu zahvalnicu za završetak biskupijskoga procesa u crkvi generalne kuće družbe Sinova Bezgrješnoga Začeća u rimskom predgrađu Bravetti slavio generalni vikar družbe o. Giuseppe Pusceddu, koji je i na susretu u Lateranu predstavljao generalnoga poglavara družbe o. Bennyja Mekkatta. Sisačka je biskupija objavila da se na završetku mise, neposredno prije završne molitve na grobu brata Bonifacija, u ime biskupa Košića okupljenima obratio svećenik Jakica, zahvalivši družbi i štovateljima na svakom uloženu naporu u koracima koji su doveli do toga povijesno vrlo važna događaja.
