Život u vatikanskoj diplomatskoj službi može uključivati godine provedene na različitim kontinentima, pa su tako i hrvatski diplomati u službi Svete Stolice prisutni na gotovo svim kontinentima. Osim u Europi u kojoj djeluju četvorica hrvatskih svećenika, i u Aziji, Africi i Sjevernoj Americi djeluju još petorica Hrvata.
U Aziji u apostolskoj nuncijaturi u Bangladešu kao savjetnik i trenutačno otpravnik poslova djeluje svećenik Vrhbosanske nadbiskupije mons. dr. Marinko Antolović. Rođen je 27. siječnja 1976. u Zenici. Godine 2000. završio je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, gdje je iste godine zaređen za svećenika. Nakon službe župnoga vikara u Prozoru poslan je 2001. na poslijediplomski studij Svetoga pisma u Rim, gdje je 2005. magistrirao na Papinskom biblijskom institutu. Doktorirao je 2008. godine biblijsku teologiju na Papinskom sveučilištu »Urbaniani«. Od 2005. pohađao je i Papinsku crkvenu akademiju te je 2008. stupio u diplomatsku službu Svete Stolice.
Kao tajnik, a kasnije i kao savjetnik, mons. Antolović službovao je u apostolskoj nuncijaturi na Novom Zelandu, u Stalnoj misiji Svete Stolice pri međunarodnim organizacijama sa sjedištem u Beču te u nuncijaturama u Bjelorusiji i Švedskoj. S obzirom na to da je djelovao u zemljama u kojima su katolici manjima, poručio je da iz vlastitoga iskustva može reći kako Sveta Stolica pridonosi boljemu i sigurnijemu (su)životu katolika tamo gdje je to potrebno na različite načine. »Ponajprije valja istaknuti da je činjenica da Sveta Stolica ima diplomatske odnose s velikom većinom zemalja, kao i svoja predstavništva u mnogima od njih, određena garancija zaštite prava katolika. Uz to izravnim bilateralnim, ali i multilateralnim aktivnostima Sveta Stolica u skladu sa svojim mogućnostima pridonosi neumorno pozivajući među ostalim na poštovanje i zaštitu slobode vjere i ostalih međunarodno općepriznatih ljudskih sloboda i prava; međureligijski dijalog i međusobno prihvaćanje; zaštitu dobra pojedinca, ali i općega dobra društva; svijest o čovječanstvu kao jednoj ljudskoj obitelji«, rekao je diplomat Antolović za Glas Koncila, javivši se iz Dhake, jednoga od najmnogoljudnijih i najgušće naseljenih gradova svijeta.
Pojasnio je i što čine apostolske nuncijature kako bi to postigle. Prema njegovim riječima to su redoviti posjeti biskupijama i župama, skretanje pozornosti mjerodavnih državnih vlasti na incidente ili određene nepravde, pozivi na zaštitu ugroženih, posjeti mjestima eventualnih incidenata ili teškoća, senzibiliziranje javnosti na određeni problem te potpora i sudjelovanje u inicijativama karitativnoga, socijalnoga, kulturnoga, humanitarnoga, umjetničkoga i znanstvenoga karaktera kroz koje Katolička Crkve pridonosi boljitku društva u cjelini te različite druge aktivnosti.
U Filipinima, otočnoj državi u jugoistočnoj Aziji, od prošle godine djeluje dr. Vjekoslav Holik kao drugi tajnik tamošnje apostolske nuncijature. Svećenik je Bjelovarsko-križevačke biskupije, rođen 9. svibnja 1989. u Bjelovaru, a dolazi iz gradske župe sv. Ane. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bjelovaru, a u Zagrebu je kao bogoslov studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Godine 2010. nastavio je formaciju i filozofsko-teološki studij u Bergamu u Italiji. Za svećenika Bjelovarsko-križevačke biskupije zaređen je 2014. Nakon svećeničkoga ređenja upisao je magisterij iz kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu »Gregoriani« u Rimu, a od 2016. do 2019. bio je student Papinske crkvene akademije. Doktorirao je kanonsko pravo 2019. godine na Papinskom lateranskom sveučilištu te je iste godine ušao u diplomatsku službu Svete Stolice. Prve tri godine proveo je na službi u apostolskoj nuncijaturi u Pakistanu.
Službu otpravnika poslova apostolske nuncijature u Južnoj Africi, Bocvani, Namibiji, Lesotu i Svaziju (Eswatiniju) od ožujka ove godine obavlja prvi tajnik te apostolske nuncijature mons. dr. Dario Paviša, 37-godišnji svećenik Varaždinske biskupije. »Izazov je raditi i živjeti s ljudima različitih kultura, drugačijega mentaliteta, u teškim društveno-političkim situacijama, susretati siromaštvo… Izazovi su to pred kojima dobronamjeran čovjek shvaća da su nespojivi s indiferentnošću i birokracijom. To zahtijeva angažman cijele osobe: otvorenost, razumijevanje, prihvaćanje drugačijega, jak duh, zdravlje i možda ono najvažnije, visoki stupanj altruizma i vjere da se i takvim načinom života pridonosi uzvišenomu poslanju univerzalne Crkve i ljudske obitelji u cjelini«, rekao je mons. Paviša na upit kako odgovara na stereotip koji se veže uz diplomaciju da je birokratizirana i hladna.
Za čitatelje Glasa Koncila podijelio je i jedan primjer koji dočarava službu u Južnoj Africi. U svibnju ove godine mons. Paviša bio je na biskupskom ređenu u Durbanu koje je trajalo pet sati, uz sudjelovanje pet tisuća ljudi u gregorijanskom pjevanju, afričkoj liturgijskoj glazbi, tihoj molitvi, tradicijskim pjesmama, glazbi i plesovima.
»Biti dio takvoga slavljenja Boga nespojivo je s birokracijom i hladnoćom, pred tom stvarnošću čovjek dotiče univerzalnost Crkve koja ga mijenja emotivno i intelektualno te daje zaključiti da se od nas očekuje da budemo misionari Svetoga Oca«, rekao je mons. Paviša.
Rođen je 2. travnja 1986. u Koprivnici od oca Mate i majke Slavice rođ. Haraminec, a rodna mu je župa Kalinovac. Osnovnu je školu završio u Kalinovcu, srednju ekonomsku u Koprivnici, a Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu 2010. godine. Iste je godine zaređen za đakona, a godinu kasnije za svećenika. Đakonski praktikum vršio je u župi Lepoglava, zatim je bio godinu dana župni vikar u Kutini i Kutinskoj Slatini, a potom je kao pitomac Papinske crkvene akademije studirao kanonsko pravo na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, gdje je magistrirao 2015., a potom godinu dana kasnije i doktorirao. U diplomatsku službu Svete Stolice ušao je 2016. godine. Prvo je služio kao drugi tajnik apostolske nuncijature u Tajlandu, a sada kao prvi tajnik i otpravnik poslova u Južnoj Africi.
Na službi je prvoga tajnika apostolske nuncijature u Meksiku mons. dr. Ante Vidović, svećenik Banjolučke biskupije. I on je kao i većina vatikanskih diplomata nakon Drugoga svjetskoga rata pohađao Papinsku crkvenu akademiju i intenzivan program studija međunarodnoga prava, diplomatske povijesti, tehnika pregovaranja i diplomatskoga stila pisanja, kao i učenje stranih jezika. Istaknuo je lekciju koju je naučio u toj instituciji, a koja ga je najviše pripremala za rad u papinskim predstavništvima. »Rad u nuncijaturi vrlo je često uredski rad s papirima ili ispred računala, ali uvijek imam u mislima ono na što se stavljao naglasak tijekom cijeloga boravka u Akademiji, a to je da iza svakoga papira stoji osoba ili osobe, odnosno da se prema tomu papiru treba odnositi kao prema živoj osobi koju taj papir predstavlja, bilo da je riječ o nekom diplomatskom poslu, primjerice bilateralnim ili multilateralnim pregovorima, ili čisto crkvenom poslu, u kojem se može raditi o nekom crkvenom unaprjeđenju ili eventualno o suočavanju s nekim problemom disciplinske naravi«, kaže mons. Vidović.
On je prije Meksika djelovao u Sudanu i Eritreji, a u diplomatskoj je službi Svete Stolice pet godina. Rođen je 17. rujna 1984. u Livnu u župi Vidoši. U Livnu je završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu Ekonomski fakultet i Katolički bogoslovni fakultet. Za đakona je zaređen u rodnoj župi 2011. godine, a na Petrovo 2012. godine u Banjoj Luci zaređen je za svećenika. Bio je tajnik banjolučkomu biskupu, upravitelj župe Bosanski Aleksandrovac, pomoćnik u župi Mahovljani i urednik Tiskovne agencije Banjolučke biskupije, potom župni vikar u župama Lištani i Odžak-Ćaić kod Livna. Od 2014. kao pitomac Papinske crkvene akademije pohađao je poslijediplomski studij crkvenoga prava na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu, gdje je 2018. obranio doktorski rad.
Završetak
* Feljton donosi ažurirani popis hrvatskih svećenika – tajnika i savjetnika u diplomatskoj službi Svete Stolice – nakon premještaja u srpnju 2023. godine, kao i njihove životopise te promišljanja o diplomatskom angažmanu. Riječ je o devet svećenika iz četiri nadbiskupije i pet biskupija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
