Prošlo stoljeće donijelo je Crkvi u Hrvata mnoge nove izazove, uz ostalo skrb o brojnom hrvatskom iseljeništvu. Kulturnim radom među njima osobito se istaknuo svećenik Franjo Lodeta.
Rođen je 5. lipnja 1913. u Mirnovcu kod Samobora. Nakon završetka Prve klasične gimnazije dvije godine studirao je pravo, a potom je pozvan na odsluženje vojnoga roka. Zatim je polazio bogosloviju u Zagrebu, a za svećenika je zaređen godine 1937. Službovao je kao kapelan u Samoboru i Virju, gdje je bio i vjeroučitelj na Građanskoj školi (iz toga vremena je i detalj s fotografije u Virovitici 1938., gdje je s nadbiskupom Stepincem), zatim u Ivancu 1941. – 1942., a nakon toga djelovao je kao vojni svećenik. Budući da je znao njemački, postavljen je u Hrvatsku legiju, a kraj rata dočekao je kao duhovnik glavne vojne bolnice u Zagrebu. U srpnju 1945. uhićen je i osuđen na sedam godina robije u Staroj Gradiški. Pušten je 1948., a zatim je služio u župi sv. Petra u Zagrebu te od 1952. u Jasenovcu. Godine 1956. otišao je u emigraciju, u Essen, gdje je osnovao hrvatsku katoličku misiju, koja je, u skladu s odredbama apostolske konstitucije »Exsul familia«, podignuta 1966. na razinu prve nacionalne katoličke župe izvan Hrvatske, za hrvatske vjernike u biskupijama Essen i Münster. Iste godine osnovan je i Hrvatski centar. Razvio je zamašnu djelatnost, a na pomoć su mu bile časne sestre služavke Maloga Isusa, koje su vodile prve dopunske škole. Godine 1963. osnovano je Hrvatsko dobrotvorno društvo »Kardinal Alojzije Stepinac«, a uskoro i »Hrvatski karitas«. Djelovao je i kao član Malteškoga reda. Njegova župna kuća bila je »svratište« mnogim Hrvatima, pa tako i brojnim kulturnim radnicima u emigraciji. »U Lodeti je bilo utjelovljeno staro hrvatsko gostoprimstvo, k njemu je hrvatski čovjek navraćao kao u vlastiti dom. Zato su njemu navraćali Hrvati iz čitavog svijeta, a da ne spominjemo kako su k njemu rado dolazili i oni iz Hrvatske« (V. Cecelja).
Lodeta je osobite kulturne zasluge stekao pothvatom umjetničkoga uređenja hrvatske crkve sv. Marije Kraljice u suradnji sa slikarom Ivom Dulčićem, koji je od 1966. do 1973. u toj crkvi načinio više djela: fresku »Majka Božja Kraljica Hrvata«, »Križni put« te mozaik u svetohraništu. Zajedničku koncepciju iznio je Dulčić prigodom otkrivanja toga mozaika: »Nakana je bila da se ova kapelica, veličinom skromna, pretvori u malu hrvatsku oazu. Zato je trebalo u ovaj skromni prostor unijeti srž hrvatske vjere o Kristu i o Bogorodici; vjere koju su Hrvati prihvatili odmah po doseljenju u današnju postojbinu; katoličke vjere kojoj su ostali vjerni više od tisuću godina do dana današnjeg. Htjelo se u ovu kapelu unijeti dah naše mukotrpne i ponosne povijesti, kristalnu čistoću našeg neba u ovo essensko sivilo, ljepotu invencije narodnog stvarateljskog duha koji se ogleda u različitosti narodnih šara, kroja i boja naših narodnih nošnji. Pozvan prije sedam godina od ove hrvatske župe pristupio sam radovima upravo na ovoj freski koja prikazuje Majku Božju Kraljicu Hrvata… Ona gazi glavu zmiji, kako stoji u knjizi Otkrivenja, a oko njene se glave u dinamičkoj kozmičkoj vrtnji zmijoliko obavila galaksija zvijezda… Oko nje anđeli prinose molitve nas, grješne braće u šarenim nošnjama. Nazočni su svi krajevi u kojima žive Hrvati od Zagorja i Zagreba preko Slavonije, Like, Hrvatskog primorja, Istre, Hercegovine, Dalmacije – sve do skladne nošnje dubrovačkih Konavala. Među taj puk unio sam i dva portreta – lik Joze Kljakovića, pokojnog velikog slikara freski u crkvi sv. Marka u Zagrebu i portret ovdašnjeg našeg župnika Franje Lodete.«
Na prozorima u crkvi naslikao je likove hrvatskih mučenika i svetaca: kardinala Stepinca, sv. Nikole Tavelića, bl. Marka Križevčanina, bl. Augustina Kažotića, sarajevskoga nadbiskupa Josipa Stadlera, Ivana Merza, bl. Ozane Kotorske i Leopolda Mandića (većina tada nije bila beatificirana odnosno kanonizirana) te likove bosanske kraljice Katarine Kosače i zagrebačkoga biskupa Josipa Langa. Lodeta je o Dulčiću objavio dva teksta u »Hrvatskoj reviji«. U srpnju godine 1974. organizirao je »Tjedan hrvatske kulture« s izložbom hrvatskih likovnih radova od 15. do 20. stoljeća.
Pisati je započeo još kao bogoslov u »Hrvatskoj prosvjeti« i »Kalendaru sv. Ante«, ali pravu spisateljsku i uredničku djelatnost zasnovao je tek u emigraciji. Tako je godine 1957. pokrenuo list »Oganj«, koji je izlazio do 1961. Ondje je objavio mnogo raznih članaka vjerske, nacionalno-povijesne i kulturne tematike. Uređivao je i informativni list »Marijin vjesnik«. Veliku potporu davao je izlaženju uglednoga kulturno-povijesnoga časopisa »Novi život« u Rimu, kojega je bio odgovorni urednik od 1962. do 1966., zbog čega je, da bi mu se mogao posvetiti, ugasio »Oganj«. Uz više raznih članaka, osobito je zanimljiv njegov putopis »Po Spasiteljevoj domovini« iz 1965. Priredio je i objavio »Hrvatsku čitanku« – malu antologiju hrvatske književnosti. U povodu 20. obljetnice hrvatske misije u Essenu priredio je i 1976. tiskao knjigu »Hrvati u Rurskom području«. Umro je 30. svibnja 1980.
