Proljeće i ljeto 1945. godine za čitav slobodni svijet značili su završetak šestogodišnjega pokolja i razaranja. No za hrvatski narod i Katoličku Crkvu nije moglo biti predaha. Sjenu jednoga totalitarizma naslijedila je druga sjena. Na Bleiburgu i u dugim marševima smrti, ali i u nizu drugih svirepih zločina koji su se događali nakon što su topovi umuknuli, razmahalo se zlosilje jugoslavenskoga komunističkoga režima. Iz glasovitoga »Hrvatskoga martirologija XX. stoljeća« koji je sastavio nezaboravni don Anto Baković – i koji je upravo u danima korizme »uskrisio« hrvatski redatelj Jakov Sedlar filmom »Hrvatski mučenici« – izdvajamo nekoliko možda manje poznatih, ali nikada zaboravljenih hrvatskih uskrsnih pobjednika na apokaliptičnoj prijelomnici 1945. godine.
JANKO ŠIMRAK (1883. – 1946.) – križevački vladika
Žrtva velikosrpske mržnje i mučenik jedinstva s nasljednikom sv. Petra
Uz zatvorenoga i trovanoga bl. Alojzija Stepinca i ubijenoga biskupa Josipa Carevića (o kojem je GK pisao o Cvjetnici) iz razmatranja o mučeničkoj povijesti Crkve pod komunizmom često se neopravdano izostavlja križevački vladika Janko Šimrak. U vrijeme između dvaju svjetskih ratova, kada se budio i organizirao hrvatski katolički laikat, Šimrak je bio jedan od Stepinčevih pouzdanika u obnovi katoličkoga tiska. Zamjerio se stoga mnogima. I komunistima i velikosrpskim mrziteljima hrvatstva, a i masonima čija je imena i tajna sastajališta razotkrivao u katoličkom tisku. Intelektualac širokih obzorja koji nikada nije zaboravio svoje žumberačke korijene, križevačkim je vladikom Šimrak imenovan u vrijeme ratnoga vihora, 1942. godine. Po dolasku na vlast komunisti su ga pod lažnim optužbama uhitili i zatočili, čime je i nasilno prekinuto njegovo biskupsko djelovanje. U zatvoru je teško mučen, a kao šećernomu bolesniku uskraćivani su mu posebni lijekovi. Njegov slučaj spominju i hrvatski biskupi u pastirskom pismu iz rujna 1945. godine, koje Crkvi i bl. Stepincu režim nikada nije oprostio. Vladika Šimrak pušten je iz zatvora početkom 1946. teško narušena zdravlja, a preminuo je nedugo nakon toga, u kolovozu iste godine. Hrvatski emigrantski intelektualac Ivo Bogdan vladiku Šimraka nazvao je dostojnim nasljednikom utemeljitelja Križevačke eparhije Pavla Zorčića, žrtvom velikosrpske mržnje i mučenikom jedinstva s nasljednikom sv. Petra u Rimu!
FRANJO RADOVIĆ (1891. – 1945.) – pleternički župnik
Htio je nahraniti gladne, a ubili ga hitcima iz mitraljeza
U Bakovićevu »Martirologiju« opisan je i slučaj pleterničkoga župnika Franje Radovića, koji zorno ilustrira kako je izgledalo komunističko preuzimanje vlasti u svibnju 1945. godine. Župniku koji se ničim nije ogriješio u vrijeme rata prišli su u župnom stanu uvečer 12. svibnja 1945. naoružani udbaški provokatori, prerušeni u domobranske uniforme. Nakon što su postavili više pitanja kojima su župnika pokušali navesti da se »kompromitira« komentirajući politička zbivanja, on se vratio u stan, odrezao komad kruha i uzeo nešto novca. Vratio se na prozor župnoga stana i prerušenim provokatorima čak ponudio tajni zaklon u svojoj šupi. S njime je bio i mladi kapelan Ljudevit Petrak, koji je o »odgovoru« udbaških provokatora u Bakovićevu »Martirologiju« dao svoje iscrpno svjedočenje: »Vojnik koji je stajao na stepenicama počne skidati šmajser s ramena i progovori: ‘Dok je ovo na našim ramenima mi se ne predajemo.’ Opali iz šmajsera u župnika kroz gitere prozora tako da mu je tane prošlo kroz usta na tjeme glave. Župnik pada na pod.« Zapucali su i prema kapelanu Petraku, koji je za dlaku izbjegao egzekuciju. Udba je sutradan »izrežirala« i službenu policijsku istragu – navedeno je da su župnika Radovića ubili odmetnuti domobrani i da je on za vrijeme rata bio neprijateljski raspoložen prema Narodno-oslobodilačkom pokretu.
FRA RIKARD RIBIĆ (1909. – 1945.) – karlovački župnik i gvardijan
Strijeljan, sa zahvalom je pošao u zagrljaj Trojedinomu Bogu
U Karlovcu je fra Rikard Ribić bio samostanski gvardijan, upravitelj župe, voditelj Trećega reda, vojni kapelan, vjeroučitelj i kateheta mladih, duhovnik Katoličke akcije. Dugogodišnji franjevački provincijal o. Stanko Banić jednom je zgodom posvjedočio da se o. Ribić rijetko kada uplitao u politička pitanja i nije pripadao nikakvim vojnim postrojbama. Po dolasku partizana na vlast uhićen je i strijeljan 29. lipnja 1945., na Petrovo. Fra Ivan Damiš zapisao je kako su izgledali posljednji ovozemaljski trenutci o. Ribića: »Skupina osuđenika u kojoj se nalazio i o. Rikard Ribić, pripovijedalo se, na stratište je bila odvedena samo u donjem rublju, da ih se što više ponizi. Zabilježeno je da se o. Ribić prije izvršenja presude držao hrabro. Osuđenicima je održao pobudni govor, a potom su zapjevali: ‘Tebe Boga hvalimo’. Sa zahvalom Trojedinomu Bogu što ga je stvorio i što mu je dao milost mučeništva za vjeru, o. Rikard Ribić hrabro je s pjesmom išao u smrt iz ljubavi prema svojim svećeničkim idealima i domovini Hrvatskoj, da bi umirući dobio život vječni.« S istim su riječima na usnama – »Tebe Boga hvalimo« – u smrt pošli i o. Petar Perica i njegova subraća u mučeništvu na otoku Daksi kod Dubrovnika 1944. godine.
S. GERALDA ANA JAKOB (1906. – 1945.) – sestra milosrdnica, bolničarka u Vrapču
Oficiru Ozne povila je ranu, a on ju je bacio u Jazovku
U danima neposredno nakon završetka ratnih zbivanja partizani su dovodili ranjenike i druge zarobljenike u podrume bolnice u Vrapču, gdje su ih mučili i ubijali. Neposredne svjedokinje »komunističkoga podzemlja« u svibnju 1945. bile su i tri redovnice Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka – s. Geralda Jakob, s. Konstantina Mesar i s. Lipharda Horvat – koje su u bolnici od ranije bile njegovateljice. One su 15. svibnja 1945. odvedene na drugo mjesto »komunističkoga podzemlja« – u Jazovku na Žumberku. Baković u »Martirologiju« bilježi i krjeposno držanje s. Geralde Jakob: »Probuđena iz sna u noći… Odvedena i završila u Jazovki. Oficiru Ozne, prije nego ju je odveo, dala je injekciju i povila mu ranu na ruci, jer ga je pas ugrizao! Tako je završio život milosrdnice sv. Vinka i njegova Karitasa!« Tri sestre milosrdnice u Vrapču su, kada su to mogle, sklanjale i spašavale hrvatske ranjenike od partizanskih progonitelja. »Nikakvom se politikom nisu bavile. Samo su previjale rane ranjenicima – i partizanskim i hrvatskim. To što su partizanima previjale rane bila im je dužnost, a što su hrvatskim vojnicima previjale rane, za to su morale završiti u Jazovki.«
IVO CIKO (1922. – 1945.) – angažirani katolički laik
Upao u zasjedu četnika i umro moleći krunicu
Don Anto Baković u svojem je »Martirologiju« popisao imena i sudbine 663 ubijenih službenika Crkve u ratu i poraću – biskupa, svećenika, redovnika i redovnica te bogoslova i sjemeništaraca. Za taj mu je posao bilo potrebno 17 godina – pa je i razumljivo zašto u knjigu otisnutu na više od tisuću stranica nije stigao uvrstiti i ubijene i mučene angažirane katoličke laike. Štoviše, oni bi zaslužili zaseban martirologij koji je Hrvatskoj potreban i zbog njezine prošlosti, ali i zbog sadašnjosti i budućnosti. Jer upravo su katolički laici bili u godinama međuraća i rata nositelji hrvatske inteligencije. I ubojstva, progoni i šikaniranja katoličkih intelektualaca nakon 1945. objašnjavaju i zašto su sveučilišta i mediji u današnjoj Hrvatskoj toliko »inficirani« crvenom ideologijom i negiranjem zla komunizma. Kao paradigmatski primjer ubijenoga mladoga katoličkoga laika nudi se stoga slučaj Ive Cike, koji je u jednoj zgodi opisala novinarka Glasa Koncila Smiljana Rendić, glasovita »Berith«. U neposlanu pismu splitskomu odvjetniku, povjesničaru i katoličkomu laiku Ivanu Mužiću iz travnja 1970., koje se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu, Smiljana Rendić opisuje: »O njemu se zaista može reći ono što Crkva rado kaže o mladim svecima: ‘Brevi aetate explevit tempora multa’ Bio je to zaista jedan od najpunijih, najbogatijih života koji sam vidjela. Ivo je bio pjesnik, pisac u prozi, pisac drama, pisac eseja, slikar; i sve što je na tim raznim poljima dao bilo je prekrasno.« U Zagreb je došao 1943. na studij. Pred kraj rata mobiliziran je u domobrane. Upao je u zasjedu četnika prerušenih u njemačke uniforme negdje u okolici Zagreba. »Čuli smo da su ga ubili metkom, a ne nožem, i da je umro mirno, moleći krunicu«, zapisala je Smiljana Rendić, koja je Ciku osobno poznavala iz kruga učenika p. Stjepana Poglajena u Splitu. Ciko je pred kraj života bio i u svojevrsnoj krizi poziva – volio je jednu djevojku, ali je dvojio je li zapravo pozvan u svećeništvo.
Na smrt osuđeni župnik zavapio je: »Anto, ne plači, nego me zamijeni!«
