U crkvi Presvetoga Srca Isusova u sklopu KBC-a »Sestre milosrdnice«, kolokvijalno poznatijega i kao »Vinogradska bolnica«, svake se zore pod vodstvom župnika Bože Belinića okuplja zdravstvena pastva kojoj se nerijetko – u skladu s epidemiološkim kvotama koje propisuju koliko se vjernika smije nalaziti u crkvi za vrijeme jedne mise – pridruže i njihovi pacijenti. Svaka druga klupa ograđena je trakama, a vinogradska kapela, uzevši u obzir prostranost središnjega broda, kao i dvije bočne lađe, i s »par-nepar« klupama može primiti više od 25 ljudi, uključujući i propisanu fizičku udaljenost.
Zornice u Vinogradskoj ne propušta ni anesteziologinja dr. Nevenka Bohaček. »Advent je čežnja za drugačijim življenjem, čežnja da Bog uđe u naša srca i da nas oslobodi od depresije, ateizma, pobačaja, posvađanosti, ovisnosti i svih drugih zala. Zornice su vidljivo mjesto gdje čovjek u svojoj čežnji za Isusom može učiti kako postati djelotvoran za bližnjega.«
S posebnim nakanama i nadanjima u okolnostima pandemije zornice redovito pohađa i Lidija Posavec, medicinska sestra s intervencijske kardiologije, koja je koronavirus proživjela i u vlastitom iskustvu, preboljevši ga prije mjesec dana. »Prizor poluprazne crkve koji sam ugledala na prvoj zornici jako me rastužio i podsjetio na ozračje djetinjstva i odrastanja u komunizmu kada su također postojale zaprjeke za odlazak u crkvu. Iako nedostaje mnoštvo kao ranijih godina, ništa ne može umanjiti našu radost jer zornice nas hrane i pripremaju da s radošću uđemo u novi radni dan. Naša kapela prava je duhovna oaza u središtu grada. Dovoljno je prostrana da svi možemo držati epidemiološke razmake, bez paničarenja.«
»Pandemija, potres, strah za zdravlje te neizvjesnost za radno mjesto i školovanje djece prate ovogodišnje došašće. Pojedini su ljudi postali nervozni, neljubazni, prestrašeni, usamljeni…« započeo je svoje dojmove o ovogodišnjim zornicama primarijus Josip Kovač, liječnik anesteziolog. »Nakon zornice ulazim u dan radosniji i svoju radost pokušavam prenijeti kolegama i pacijentima. Ta svjetlost prodire u nas i ostavlja dublji trag nade, bez obzira što proživljavamo taj dan. Kao liječnici ne smijemo izgubiti Isusa iz svoje blizine jer onda brzo nastupa sebičnost, zavist i oholost, a pacijenti postaju dijagnoze i brojke. Medicinski djelatnici rade naporno s pacijentima, proživljavajući njihove strahove, boli, patnju i smrti, posebice djelatnici koji rade u centrima za pacijente s koronavirusom. Gdje pronaći izlaz, svjetlo, snagu i sabranost? Isus nam dolazi kada je najpotrebnije i zornice su u ovim vremenima mjesto gdje dobivamo snagu i oslonac. Zato svakoga jutra rano ustajem i idem na zornicu. Idem zahvaliti za sve dobro i ono manje dobro u mom životu i u životu moje obitelji i domovine«, rekao je dr. Kovač, koji je odgojen odmalena u duhu kršćanske tradicije, a katolička mu je vjera pomogla i u njegovu osobnom iskustvu suočavanja s teškom bolešću prije više godina pa su mise zornice za njega svojevrsni zavjet koji u znaku zahvale ispunjava svakoga jutra.
Franjevci konventualci u Puli, u župi i samostanu sv. Ivana Krstitelja, pronašli su način kako »zaobići« epidemiološku mjeru od 25 ljudi na misi. Uz župnu crkvu zornica se slavi i u župnoj kapeli, a u župnu pastoralnu dvoranu misa dolazi preko ekrana, odnosno videoprijenosom uživo. Tako se u tri odvojena prostora u istom »terminu« na misi može okupiti do 75 vjernika. »U ovim okolnostima na zornice redovito dolazi pedesetak vjernika. Ljude pozivamo da dolaze i budu redoviti koliko mogu. U vrijeme prvoga zatvaranja, u proljeće, mise smo prenosili preko ‘YouTubea’ i ‘Facebooka’ naše župe. No imamo i puno starijih vjernika koji nisu upoznati s tehnologijom pa ih potičemo da mise prate i preko katoličkih medija. Svima nam je ipak vrijeme koje proživljavamo neobično jer nema naših uobičajenih druženja nakon zornica. Tu su se rodila mnoga prijateljstva i općenito odvijali mnogi korisni susreti«, rekao je župnik fra Đuro Hontić, kojemu na zornicama oltar redovito poslužuju dva ministranta koja nakon mise idu u školu. Na slične se načine snalaze i njegova braća franjevci konventualci iz pulskoga samostana sv. Franje – i ondje se vjernici okupljaju u više prostorija, a ozvučen je i klaustar.
No u Puli se ove godine ne osjeća toliko da je advent »otkazan« jer je, istaknuo je o. Hontić, ta odgoda zapravo dugo vremena prisutna u lokalnoj sredini. Naime, za razliku od drugih hrvatskih gradova gdje se manifestacije i sajmovi u tjednima uoči Božića ipak nazivaju adventom, u gradu čiji je zaštitni znak arena iz rimskoga doba ta se manifestacija zove »Prosinac u Puli«. Ove je godine zbog pandemijskih zbivanja sadržaj manifestacija bitno reduciran, uglavnom na paljenje lampica. Glavni likovi toga »adventa« nisu sv. Josip, Djevica Marija i maleni Isus, nego Djed Mraz, sobovi, orašari i različite maskote životinja. No taj je »advent« ove godine otkazala pandemija koronavirusa.
Iz Pule smo se telefonski »spustili« do Rijeke, do župe sv. Križa na Srdočima, gdje smo razgovarali s vjeroučiteljem Borisom Barbarićem, koji je ondje aktivan s obzirom na to da ondje predaje već 15 godina u osnovnoj školi, a zornice zbog udaljenosti doma i jutarnjih roditeljskih obveza pohodi u župi sv. Mateja na Viškovu. »Kada je vrijeme lijepo, može se iskoristiti i plato ispred crkve. Inače se i u crkvi uz držanje distance ljudi mogu normalno okupljati. Dosta je raznoliko. Ima i obitelji, a dolaze i školarci. Ovo vrijeme dobra je prilika da se vratimo pravomu duhu adventa i ima puno načina kako ga iskoristiti. Osobno se zato nekako više radujem korizmi jer ona dosad nije bila komercijalizirana. Žrtva i patnja očito nisu atraktivne u tom smislu. Samo je pitanje duh adventa znati prepoznati u trenutačnim okolnostima«, smatra vjeroučitelj sa Srdoča.
Da je istinska ljubav uvijek domišljata ma kakve izvanjske okolnosti bile ovoga došašća posebno pokazuju vjernici Slavonskoga Broda. Već prve nedjelje došašća povećan je broj misa pa se u većini slavonskobrodskih župa slave i po dvije zornice, nedjeljom se negdje slavi i do šest misa, a u franjevačkom samostanu u kojem djeluje pet svećenika moguće je čak i devet misa. Svoje dojmove s ovogodišnjih misa zornica podijelila je vjeroučiteljica Ana Želinski iz najmlađe slavonskobrodske župe, one bl. Alojzija Stepinca, gdje se vjernici od njezina osnivanja okupljaju u improviziranim uvjetima.
»U mali prostor u našoj je župi prije stalo sedamdesetak ljudi, pa su i tada mnogi misu pratili ispred bogoslužnoga prostora. I tada su se slavile dvije zornice, kako bi što više vjernika moglo sudjelovati u radosti pripreme za Božić. Ove je godine broj ljudi također ograničen, no Božić će ipak doći. Sada naša ljubav prema bližnjima može pokazati koliko je domišljata. Stariji učenici, koji su spretniji s tehnologijom, rado svojim bakama i djedovima na mrežnim stranicama pronalaze prijenose zornica… Zajedno smo, neki u crkvi, neki u svojim domovima, ali ujedinjeni i međusobno povezani. Ako nas epidemiološke mjere u mnogočemu ograničavaju, ne može se ograničiti ljudska dobrota i spremnost na pomaganje«, rekla je vjeroučiteljica Želinski.
