Doktor medicinskih znanosti Zvonko Miličević nakon završetka studija na zagrebačkom Medicinskom fakultetu 1984. zaposlio se u Institutu za dijabetes i endokrinologiju Vuka Vrhovca u Zagrebu. Sljedećih 14 godina radio je na nekoliko radnih mjesta u toj instituciji te je u tom razdoblju proveo i dvije godine na stručnom usavršavanju na Eastern Virginia Medical School u Norfolku u Sjedinjenim Američkim Državama. Od 1998. radi kao istraživač u području endokrinologije i metaboličkih bolesti u bečkom uredu američke farmaceutske tvrtke »Eli Lilly & Co.« na razvoju lijekova protiv dijabetesa.
Dr. Miličević autor je velikoga broja znanstvenih radova, od kojih je znatan dio objavljen u najznačajnijim medicinskim časopisima. »Nakon prelaska u ‘Eli Lilly & Co.’ prije 26 godina najveći dio mojega rada odnosio se na razvoj lijekova za liječenje šećerne bolesti i njezinih komplikacija, prije svega komplikacija kardiovaskularnoga sustava, a posljednjih godina i liječenje drugih čestih metaboličkih poremećaja, prije svega pretilosti. Pretilost je jedan od vodećih metaboličkih poremećaja širom svijeta, povezan s velikim brojem ozbiljnih zdravstvenih posljedica. Naime, broj osoba oboljelih od šećerne bolesti u svijetu u ovom je trenutku veći od 400 milijuna i u stalnom je porastu. Stanje u vezi s pretilošću koja je prisutna u više od milijarde ljudi isto je tako u stalnom pogoršanju. Pretilost i šećerna bolest povezane su s čestim i ozbiljnim komplikacijama krvožilnoga sustava i drugih organskih sustava, na primjer kroničnim zatajivanjem bubrega, oštećenjima oka, poremećajima spavanja itd.
Bolesti, kao i njihove komplikacije, vodeći su uzrok smrtnosti u svijetu. Stanovništvo Hrvatske i njezin zdravstveni sustav visoko su opterećeni tim zdravstvenim problemima.«
Istraživač znanstvenik dr. Miličević radio je na razvoju lijekova koji su djelotvorni u liječenju tih bolesti, a o kakvim je lijekovima riječ i koliko je napora potrebno za razvoj jednoga lijeka navodi: »U posljednja dva desetljeća razvijeno je nekoliko novih skupina lijekova za koje je pokazano ne samo da mogu pomoći u liječenju šećerne bolesti ili pretilosti, nego imaju blagotvoran učinak na sprječavanje komplikacija. Osobno već godinama radim na programima razvoja lijekova koji oponašaju učinke niza hormona koje luče specijalizirane stanice u gušterači i stijenci tankoga crijeva. Razvili smo lijekove koji oponašaju njihove učinke u različitim kombinacijama kako bi novi lijekovi imali poboljšanu učinkovitost uz što manje nuspojava. Neki se odobreni, neki su u uznapredovaloj fazi razvoja. Riječ je o visokoučinkovitim lijekovima koji su znatno unaprijedili mogućnosti liječenja osoba s metaboličkim poremećajima kao sto su šećerna bolest ili pretilost.«
Sugovornik ističe da šećerna bolest povećava rizik od niza drugih ozbiljnih zdravstvenih bolesti koje utječu i na mentalno zdravlje oboljelih. »Poznato je da su bolesti poput šećerne bolesti i pretilosti povezane s povećanom učestalošću mentalnih teškoća, uključujući anksioznost, depresiju, poremećaje prehrane itd. Kronične bolesti, kao sto je šećerna bolest, zahtijevaju promjene u načinu života i utječu na socijalne odnose u užoj i široj zajednici kojoj osoba sa šećernom bolešću pripada. U dobro organiziranim ustanovama psihološka i psihijatrijska potpora dio je ukupnoga plana liječenja šećerne bolesti. Rana edukacija u školskom sustavu jedan je od načina pomoći. Dva ključna problema uključena u razvoj metaboličkih poremećaja su sjedilački način života i prekomjerna konzumacija hrane visoke kalorične vrijednosti. Oba bi problema trebala biti dio redovite školske edukacije. Hrvati su športska nacija, tako da povećanje fizičke aktivnosti ne bi trebalo biti jako zahtjevan problem. Iskustva s edukacijskim mjerama prevencije u odrasloj dobi su ograničena. Rekao bih da iskustva nisu dobra i mogućnosti liječenja koje uključuju lijekove o kojima razgovaramo donose znatno poboljšanje.«
Hrvatski su znanstvenici prepoznatljivi u svijetu, posebno u medicini. Mnogi rade u najprestižnijim institucijama u svijetu, a prisutni su i u svjetskoj medicinskoj literaturi te se po njihovim metodama danas brojni liječe, od ginekologije i dermatologije do radiološke kirurgije i drugih medicinskih grana.
»Nema nikakve dileme da je broj hrvatskih stručnjaka koji rade na vrhunskim akademskim i drugim znanstvenim ustanovama i organizacijama velik. Suradnja s iseljenom hrvatskom znanstvenom zajednicom od velikoga je značenja jer pruža mogućnost trajnijih odnosa i bržega napretka. Potrebna je nacionalna strategija i redovita financijska potpora. Mislim da je jako bitno stvoriti bolje uvjete za privatne inicijative. Sustavi koji su visoko uspješni integriraju javne i privatne aktivnosti. Hrvatska je uspješna u implementaciji znanstvenih dostignuća u medicini jer su hrvatski liječnici i znanstvenici uvijek bili ambiciozni i nastojali su držati korak sa svjetskim napretkom. Što se tiče znanstvenoga doprinosa, rekao bih da je potrebna usporedna evaluacija ukupnoga sustava. Nakon toga bi se mogao dati objektivan sud i pripremiti mjere za poboljšanje. Subjektivna stajališta ne će biti od pomoći. Hrvatski stručnjaci uvijek su imali visok interes za znanost. Uz poboljšanje sustava može se očekivati brži napredak. Intenzivnija međunarodna integracija koja je strateški planirana od esencijalnoga je značaja ako želimo poboljšati sustav.«
Sugovornik ističe da je razumijevanje drugih sustava od velikoga značenja. »Hrvatska je po veličini populacije usporediva s Danskom i Finskom, do neke mjere sa Švicarskom, Austrijom, Švedskom. Navodim te zemlje jer je znanstveni razvoj u njima znatno brži nego u nas. Savjetovao bih provođenje usporedne analize i mjere poboljšanja koje odgovaraju našim uvjetima. Oponašanje drugih sustava nije ni dobro ni moguće, ali je njihovo poznavanja od pomoći u planiranju poboljšanja u vlastitom sustavu.«
O tome što je znanost u kontekstu vjere, dokle je dosegnuo ljudski um u kontekstu vječnoga te na koji način objasniti ovozemaljsku ljudsku ograničenost u kontekstu vječnosti dr. Miličević zaključuje: »Pratio sam puno izjava o toj temi, a još sam ih više čuo u privatnim razgovorima. One su često kritične, govore o nespojivosti znanosti i vjere. Mislim da je argument subjektivan. Crkva je bila nositelj znanstvenoga razvoja gotovo dva tisućljeća. Negativne unutarcrkvene intervencije koje su se događale tijekom toga dugoga razdoblja ljudske su intervencije bez ikakva temelja u kršćanskom učenju. One ni na koji način ne mogu umanjiti sve ono sto je Crkva učinila i čini za znanstveni i ukupni društveni napredak. Znanost je neraskidivi dio ukupnoga kršćanskoga duha. Ljudski razum postoji da bi istraživao i približio čovjeka Svemogućemu.«
Koji su prioriteti znanstvenika, zapravo zapostavlja li se tu obitelj i narod te koliko je znanstveniku važnije opće dobro od osobnih interesa, i kako to uskladiti? »Ima različitih primjera i to je dobro. Svatko treba sam odlučiti kako raditi u znanosti. Ipak, većina slijedi tradicionalni ‘model’ obitelji i djece. U toj situaciji bitno je imati uravnotežen odnos. Djeca i njihov razvoj su prioritet. Supružnici moraju stvoriti međusobno razumijevanje i izbjeći pretjerivanja. Život nije samo znanost«, napominje dr. Miličević.
