U nastavku pisma Titu, dr. Bakariću i Vjerskoj komisiji od 17. kolovoza 1945. nadbiskup uspoređuje jugoslavensku agrarnu reformu s drugim komunističkim zemljama: »Upozoravam na to, da su zakoni o agrarnoj reformi u Poljskoj kao i u Mađarskoj, gdje su u vrijeme njihovog uzakonjenja još stajale sovjetske čete, ostavili katoličkoj Crkvi znatno veće komplekse zemljišta za uzdržavanje crkvenih službenika i crkvenih institucija, nego se to namjerava učiniti kod nas. Zar nije onda opravdana tvrdnja, da se novom agrarnom reformom u DF Jugoslaviji želi pogoditi katoličku Crkvu i onemogućiti joj njezin normalni rad?
Svi ti razlozi jasno govore, da zakon o agrarnoj reformi mora uzeti u obzir sve socijalne i kulturne momente, te da se onda vagne, što potpada pod udar agrarne reforme, a što ne potpada. Inače se može kao i u ovom slučaju dogoditi summum ius – summa iniuria (vrhovni zakon, vrhovno bezakonje, op. a.)
2. – Pa i samo osnovno načelo nove agrarne reforme: zemlja je onoga, koji je obrađuje, takvo je, da ga je, u svoj njegovoj širini, nemoguće ostvariti. Njime bi bio onemogućen svaki posjed zemlje, što ga ne obrađuje seljak svojom radnom snagom sam ili snagom svoje obitelji. Pitam, koliko ima srednjih seljačkih posjeda, za koje tvrdi predsjednik Zakonodavnog odbora g. M. (Moša, op. a.) Pijade, da ih se ovim zakonom maksimalno zaštićuje (‘Vjesnik’, 14. VIII. 1945. str. 2.), koji sam, bez svojih suseljana ili seljaka najamnika, obrađuju tu zemlju? Oni će svoju zemlju zadržati, a Crkva je mora gubiti. Kolika je tu nedosljednost između načela i prakse, jasno je svakome tko malo pozna prilike na selu. Ta nedosljednost mora postojati, jer je načelo ‘zemlja je onoga, koji je obrađuje’, nemoguće provesti potpuno u život« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 220.-221.).
»Zatim i sam ministar g. dr. Čubrilović, priznaje u svom ekspozeu, da se odstupilo od ovog osnovnog načela u slučaju intelektualaca, kojima se ostavlja do 5 ha zemlje, premda im nije zemljoradnja glavno zanimanje. Iz njegovog se ekspozea nadalje vidi, da će sama Država osnovati zemljišni fond za potrebe Savezne Vlade, zemaljskih ministarstava, drugih javnih državnih ustanova. Jasno je, da u tim slučajevima nema mjesta načelu ‘zemlja je onoga, koji je obrađuje’. A zar Katolička Crkva nije također javno-pravna ustanova, s kojom naša Država kani pregovarati, da uredi međusobne odnose? Kako će se moći vršiti ti zamišljeni pregovori sa Svetom Stolicom, ako se Crkvu do temelja najprije liši njezinih dobara, koja su potrebna da može redovno vršiti svoje dužnosti, da može normalno egzistirati? Zar ne bi tim već unaprijed bila oduzeta podloga za iskreni sporazum sa Sv. Stolicom, bez kojega je nemoguće, kako je to stara Jugoslavija pokazala, zamisliti mir i zadovoljstvo milijuna građana ove Države? Iz ovoga razloga ne mogu uime katoličke Crkve prihvatiti novi zakon o agrarnoj reformi, jer je on po Crkvu očito nepravedan nedosljednim provođenjem načela: zemlja je onoga, koji je obrađuje!
3. – Nije opravdana ni motivacija, kojom je g. ministar poljoprivrede obrazložio oduzimanje crkvenih posjeda označivši ih ‘kao doprinos narodnih dobrotvora’. To su imanja, koja je zajednica tim ustanovama dala i ima ih pravo oduzeti bez ikakve odštete (‘Vjesnik’, 14. VIII., str. 2.).
Ova motivacija ne može biti temelj pravnoga poretka u jednoj pravnoj državnoj zajednici. Katolička Crkva ima u rukama pismene dokumente, kojima su joj pojedini zakladitelji dali zemljišne posjede, s obvezom, da se za njih drže određene funkcije ili da se tim posjedima uzdržavaju crkveni službenici, dotično crkvene karitativne i socijalne ustanove. Ti su zakladitelji darovali svoje zemlje na temelju tadašnjih građanskih propisa slobodnom voljom, a Crkva je darovnice primila uzevši na sebe obvezu, koju su joj zakladitelji predali. Tako te zadužbine imadu značaj bilateralnog ugovora, u koji država ne smije dirati. Jer poništavanjem tih zadužbina, oduzimanjem pa i jednostranim izvlaštenjem tih posjeda državna vlast ruši temelj svakog pravnog ugovora, koji međusobno sklapaju članovi državne zajednice. Državna vlast, koja jednom stane na stanovište, da može poništavati takve ugovore, mora nužno izgubiti povjerenje svojih državljana. Jer ona time ne poštuje ona njihova prava, koja je po svojem pozivu i po svojoj svrsi dužna poštivati, budući da su ta prava prije nje postojala. Iako rušenje pravnoga poretka može počiniti ona državna vlast, koja je svečanom proklamacijom pred čitavom svjetskom javnošću izjavila, da će poštivati privatnu svojinu. Stoga ni motivacija kojom je g. ministar poljoprivrede pokušao opravdati potpuno izvlašćenje nije ispravna« (str. 221.-222.).
»Ne može se danas kazati, da u našoj državi nema dovoljno stvarno nezaposjednutih zemljišta. Ne ulazeći u razloge, zašto danas leži više od 600.000 jutara zemlje nezaposjednute, ističem samo činjenicu, da je tom zemljom moguće nadariti sve one, kojima je to obećano, kao što i one, koji nemaju dovoljno zemlje. Zemljišni posjedi Katoličke Crkve, koji se mogu ubrojiti u prave veleposjede, brojem su tako maleni, da ih možemo izbrojiti na prste jedne ruke. Oni su nastali kao posljedica kulturnog i socijalnog rada Crkve, i zato su tijekom povijesti stekli povjerenje i zakladitelja i širokih narodnih masa katolika. Zašto njih uništavati protiv tolikih socijalnih i kulturnih razloga, koji danas potpuno opravdavaju njihovu egzistenciju? Ta dobra nisu zapuštena, kako ih se htjelo u poluslužbenom tisku prikazati. Ona su danas stradala zbog ratnih neprilika, kao što je stradala i tolika državna imovina. Ali iza njih stoji prošlost, koja svjedoči, da su donijela toliko koristi čitavoj narodnoj zajednici. Crkveni su posjedi omogućili Katoličkoj Crkvi onu materijalnu egzistenciju, koja je podloga njezinog blagotvornog duhovnog djelovanja. Ona su izvor uzdržavanja crkvenih službenika, pa time znatno odterećuju katoličke vjernike. Crkvena su dobra neophodno potrebna za izdržavanje crkvenih zavoda, socijalnih i karitativnih institucija. Zbog ovih razloga najodlučnije tražim, da se ona izluče ispod udara nove agrarne reforme, jer su već jednom prošla kroz to sito i rešeto i osjetila nepravednu ruku državne vlasti.
Tražim to više, što sam osobno, kao i predstavnici zagrebačkog klera, dobio obećanje sa strane Predsjedništva Savezne Vlade i Maršala Jugoslavije g. Josipa Broza Tita, da će se sporazumno rješavati pitanje odnosa Crkve i Države. Jednostrana i u protucrkvenom duhu zamišljena agrarna reforma, koja leži pred Privremenom Narodnom Skupštinom, bila bi u slučaju ozakonjenja ponovni dokaz, kako je Katolička Crkva, uza sva protivna uvjeravanja o slobodi vjeroispovijedanja i poštivanja privatnog vlasništva bespravna, i u ovoj državi predmet stalnog gaženja. Stoga se nadam, da će ova moja druga predstavka u pitanju agrarne reforme biti na dobro Crkve i Države uvažena« (str. 222.-223.).
NASTAVLJA SE
