Među desetcima hrvatskih svećenika književnika iz prošloga stoljeća posebno mjesto ima prozaik i urednik Josip Blažina Jožčenko.
Rođen je 14. ožujka 1905. u Križišću, glasovitom križištu svih koji starom cestom idu od goranskih »vrata« k Crikvenici. Pohađao je pomorsku akademiju u Bakru, kratko radio kao činovnik na državnim željeznicama, no, osjetivši svećeničko zvanje, pošao je na studij bogoslovije te je 1932. zaređen za svećenika. Od godine 1938. do 1941. bio je upravitelj župe sv. Jurja na Trsatu, ujedno uređujući katolički tjednik »Istinu« (pokrenut 1934.) do kraja ožujka 1941., kada je zbog talijanske okupacije otišao u Zagreb, gdje je uređivao dnevnik »Hrvatski glas« do posljednjega broja 31. kolovoza. Do lipnja 1942. urednik je tjednoga ilustriranoga magazina »Nedeljne vijesti«, a zatim sve do potkraj rata uređivao je »hrvatski šaljivi i zabavni tjednik Šilo«. Godine 1944. i 1945. uredio je humoristički novinarski kalendar »Vrabčev cvrkut«. U svibnju 1945. povukao se u Austriju te završio u Južnoj Americi, gdje je bio dušobrižnik u više samostana. Umro je 13. prosinca 1987. u Cochabambi u Boliviji.
Osim u spomenutima, razne je tekstove, najviše humoreske, prije rata objavljivao u više listova i novina, često pod pseudonimom Jožčenko, a nakon rata u »Glasu sv. Antuna« (potpisan i kao B. J. Shaban) i »Hrvatskoj reviji«. Objavio je knjige humoreski »Glavom o globus«, »Boj volova i tankova«, »Moric partizan i njegove dogodovštine«, »Teži slučaj«. Povremeno je i prevodio, a od većih djela 1939. znamenitu Chestertonovu knjigu »Otac zapadne kulture sv. Toma Akvinski«.
U rukopisu je ostavio roman »Suton«, u kojem kroz svoje likove aludira na pjesnike Ujevića, Cesarića i Alfirevića, koje je osobno dobro poznavao, i na boemski život toga vremena.
Njegov nemali književni opus trebalo bi ponovno iščitati i vrjednovati. Našemu naraštaju ostaje zapitati se koliko je žalosne znakovitosti u činjenici da je posljednji urednik jednoga katoličkoga dnevnoga lista bio – humorist!? (L)
