Na karti hrvatskih srednjih i osnovnih škola koje su dale pobjedničke ekipe na Vjeronaučnim olimpijadama, čiji je začetnik prije pola stoljeća bio Mali koncil – Mak, prije desetak godina zablistao je otok Hvar. Točnije, sve je počelo 2010. godine kada je prvo mjesto osvojila Srednja škola Hvar, koja se na pobjedničkom tronu održala i 2011., 2012. i 2013. godine. U tim godinama »pala« je i jedna vjeronaučna bronca za hvarske osnovnoškolce. Kao srednjoškolka i osnovnoškolka među »redateljicama« hvarske vjeronaučne euforije bila je i Marija Tomičić, koja je danas vjeroučiteljica u Postirama i Bolu na Braču i u kojoj se, kako kaže, upravo na vjeronaučnim olimpijadama rodio vjeroučiteljski poziv.
Štoviše, da bi se što bolje približila i upoznala sa svojim vjeroučenicima, mlada je vjeroučiteljica od svojih vjeroučenika odlučila kao mentorica učiniti vjeronaučne olimpijce. U svom dosadašnjem vjeroučiteljskom stažu vodila je ekipu iz osnovne škole u Jelsi, gdje je radila lani, a ove je godine na olimpijadu vodila mlađu ekipu iz Postira i srednjoškolsku iz Bola.
»Sve je počelo kada je u drugom razredu srednje škole moja starija sestra bila u ekipi koja je Hvaru donijela prvo mjesto na vjeronaučnoj olimpijadi. Zajedno sa svojim prijateljicama odlučila sam da ćemo i mi krenuti tim putom, dogovorile smo se da ćemo i mi rasturati na vjeronaučnim olimpijadama«, prisjetila se mlada Hvaranka.
»Hvar je bio domaćin olimpijade kada sam se natjecala u osmom razredu. Pamtim da je to bio velik događaj za našu malu sredinu. Tada smo osvojile treće mjesto, za nagradu smo bile i na putovanju i tada su nas, kao i kasnijih godina, svi u župi bodrili, hrabrili. Pamtim da je ozračje bilo kao da smo sudjelovale na pravoj olimpijadi. S vremenom sve je postalo sve veći gušt. Učile smo, družile smo se i zbližavale. Nadalje, kada se neki rezultat postigne u zajedništvu, radost je tim veća«, opisala je vedra sugovornica svoje prve vjeronaučne olimpijske nastupe. Da se ostane među najboljima, jasno, »krivo je«, kaže mlada sugovornica, i primamljivo nagradno putovanje. Sa svojim prijateljicama dodatno se zbližila i tako što su u sklopu nagradnih izleta proputovale razne krajeve Europe – Italiju, Francusku, Poljsku, Ukrajinu… »Čim se toga sjetim, moje je srce veliko kao kuća«, slikovito se izrazila vjeroučiteljica Tomičić. Jedna od prijateljica iz pobjedničke četvorke također je završila teologiju i danas se priprema za redovnički poziv u redovničkoj družbi Kćeri Božje ljubavi.
Kako se, konkretno, kroz vjeronaučne olimpijade u njoj rodio vjeroučiteljski poziv, mlada Hvaranka opisuje riječima: »Svi materijali po kojima smo se spremali za olimpijade otvorili su nas za teologiju, shvatile smo da vjeronauk, vjera, Crkva i njezin nauk nisu nešto što je kruto. Pamtim primjerice iz tih dana i odličnu skriptu o odnosu vjere i znanosti. Shvaćale smo da Crkva nije staromodna i kruta, nego razumna i široka.« Velike poticaje da ustraju u učenju »dodatnoga vjeronauka« dao je hvarski župnik Mili Plenković. »Kako naš vjeroučitelj nije bio iz Hvara, pokazalo se praktičnije da nas za olimpijade priprema don Mili. On se pokazao jako otvoren prema nama mladima, uvijek bi nas pozivao da ostanemo nakon mise, sve nam je materijale dodatno objašnjavao konkretno, kroz životne primjere. Imali smo povjerenje u njega jer bio je svećenik s kojim smo kao djeca mogli o svemu razgovarati, a doživljavali smo ga i kao hodajuću enciklopediju. To je bio pravi blagoslov«, dodaje sugovornica, koja je teologiju diplomirala na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu 2020. godine.
Metode kojima se kao djevojčica spremala za vjeronaučne olimpijade vrlo je brzo primijenila i na svoje olimpijce, među kojima je najdalje povela ekipu iz Bola koja je došla do državne razine natjecanja. »Naš način učenja počiva na različitim asocijacijama, šalama, pričama… Zajednički najprije iščitavamo vjeronaučnu građu. Gdje je potrebno, zastanemo da bismo razjasnili neke nepoznate pojmove. Sa srednjoškolcima priprema ide malo brže jer oni uglavnom sami sve pročitaju pa njih ispitujem, a s osnovnoškolcima je potrebno malo više zajedničkoga prolaska kroz građu i ponavljanja dijelova koje nisu ulovili od prve, što bude zabavno. Dakle, nije cilj učiti građu napamet, kao da idemo na neki ozbiljan kviz. Mogu primijetiti da kroz te sadržaje i sama bolje upoznam svoje vjeroučenike jer do vjeronaučne olimpijade nisam dugo radila u njihovim školama«, kaže mlada vjeroučiteljica. No kada dođe trenutak natjecanja, nema šale, štoviše, onda se mogu pojaviti i neki tragovi natjecateljske treme. »Vjeroučenici vrlo ozbiljno shvaćaju natjecateljski dio. Bude među njima i treme uoči početka natjecanja.
Iako su svi oni djeca, među njima je razvijen osjećaj odgovornosti – ako netko loše napiše svoj dio, i drugi mogu ispaštati, ali i obrnuto – ako netko dobro odradi zadaću, cijela je ekipa na dobitku.«
U nekoliko crtica mlada je vjeroučiteljica orisala i svoju predavačku »filozofiju« na redovitoj vjeronaučnoj nastavi. »S djecom i mladima sve je nekako lakše, iako nije isto predavati vjeronauk u osnovnoj i u srednjoj školi«, napominje sugovornica i nastavlja: »Djeca odmah shvate ako ih se u nečemu mulja i vjeronauk se nikada ne može svesti na stjecanje nekoga suhoparnoga znanja. Odgovornost vjeroučitelja tim je veća jer i obitelji očekuju da će on njihovu djecu na vjeronauku na ispravan način duhovno poticati. Srednjoškolci pak sami po sebi sve preispituju i ne treba im zabraniti da postavljaju pitanja, nego ih u tom razdoblju sumnje treba poticati primjerima.«
»Treba pronaći mjeru koja je primjerena razini osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Oni moraju čuti i neka moja životna iskustva ili iskustva mojih prijatelja. Među mladima općenito sve se ranije javljaju i neka zahtjevna moralna pitanja i vjeroučitelj mora biti spreman s njima razgovarati o svemu. Među njima idealni modeli i teorije teže prolaze, vjeroučitelj prema mladima treba biti autentičan i potpuno iskren. Mladi zapravo sve više traže Boga i kroz vjeronaučnu nastavu trebaju doživjeti da je Bog živ, da nas ljubi i da nas on ni u čemu ne koči, nego je s njim život lakši«, zaključila je razgovor vedra vjeroučiteljica Tomičić.
Vedrina Hvaranke Marije Tomičić, daje se naslutiti iz njezinih riječi, ne krije se samo u njezinoj mladenačkoj dobi, nego i u vjeroučiteljskom pozivu. »Vjeroučitelj, jasno, mora odraditi onaj ‘profesionalni’ dio, nastavu i rad u školi, no biti vjeroučitelj ujedno je poziv i vjeroučitelj mora neprestano raditi na sebi. On je taj koji mora sjajiti, koji mora biti radostan i u učionicu i u zbornicu unositi mir i radost. Da bi bio takav, vjeroučitelj se hrani u molitvi i euharistiji. Ukratko, on mora biti prepoznatljiv po tome da predaje vjeronauk, on svoj poziv treba svagdje svjedočiti«, kaže mlada sugovornica.
