Nema zbora, i bez izbora zabave biti mora! Igrokaza i prikaza, farsi i vodvilja, glumatanja, makar i bez cilja… I dok su u redovnim, uobičajenim kraljevstvima za sve to ludovanje i spletke, intrige i lažne brige, obično zadužene dvorske lude, pajaci, trubaduri i poneki mačak u čizmama, samo u srednjoeuropsko-mediteransko-balkanskoj zemljici u obliku kiflice za to su zaduženi prvi ljudi – kraljevi, prestolonasljednici, prinčevi, predsjednik države i predsjednik vlade! Baš oni su tu da puk zabavljaju i okupiraju svojim dramoletima, hinjenim skazanjima, svađama i prepucavanjima, verbalnim napucavanjima, ciničnim srazovima s nevidljivim šaptačima i tihim dogovorima… Pa onda, na izborima, jednom se dobije sasvim neočekivanoga, zapravo slučajnoga predsjednika; drugi put apsolutnu stranku koja, iako se raskolila, dvaput je više dvorskih saborskih stolaca dobila!?…
A kad nemaju izbora, a obneviđujuća i zaglušujuća galama se dići mora, tad vrsni zabavljači pronađu za raju nekog pastira iliti čobana, nekog Pedra za čiji »Klub« potpisuju samo dvorski igrači iz liga petice kalibra Messija, Ronalda i sličnih »lovohvata« i »punidžepa«. Pa još pučanstvu, uz red retoričkih akrobacija i (kvazi)svađalačkih delicija, prirede poneko veličanstveno uhićenje, hvatanje u pidžami sa snimanjem i emitiranjem uživo, kad novinari istraživači već na mjestu zločin(c)a dočekuju sporovozne policijske im kolege. Digne se prašina, uzburka voda, zatreskaju gromovi, zabljesnu munje… Iz jezera izroni zmaj, King Kong zatrese temelje… Svade se dvije strane skoro kao prst i nokat! Pa onda, a sve bez izbora, počnu procesi i suđenja iza sedam mora i sedam gora, a nakon još sedam afera i dva nova ciklusa izbora niti se više zna kome se i zašto sudi pa sve – zaboga, ipak smo ljudi – završi bajkovitim »živ, živ, živ… nitko nije kriv! Ava, ava, ava… na ramenu glava, a u džepu lova, ostala do krova«… I tako iznova.
Osim bajka, u kiflastoj zemljici rastu i novonormalni basnopisci, pa je već naširoko i životno znana basna o cvrčku i dva mrava. U kojoj je taj drugi, novi mrav – nadaleko najrasprostranjeniji – također vrlo marljivo radio i radio, a naposljetku, kad je došla hladna zima mirovina, opet ništa nije imao! Čak ni cvrčkovu šarmantnost i blagoglagoljivost, da makar ode svirati, guditi u kuću »vrijednoga« mrava iz stare, prošlotisućljetne crvene basne… Pa onda, umjesto da se o njima bar snimaju socijalni dokumentarci, svi mravci i carstva podanici stoje ukipljeni kao na slici. Poslušno se dive i glavice krive, ne videći da je car gol dok im se on, brže od svjetlosti, pred očima već desetljećima uredno presvlači i uvijek po najnovijoj euromodi oblači, za nos ih povlači… Tek glavicama kimaju i kimaju. I bez izbora ostaju. Nestaju.
