Nesuvislost, nedosljednost, obilje fraza, nejasnoća, brojna ponavljanja, metajezik, pa i znanstveni neutemeljeni pojmovi opisi su kojima su se mahom koristili akademici i pridruženi suradnici HAZU-a pišući recenziju nacionalnoga kurikula za hrvatski jezik. O tome iscrpno piše Mirela Lilek, navodeći da nakon što je ministrica obrazovanja Blaženka Divjak odlučila predati na recenziju u HAZU jedan od javnosti najkritiziranijih kurikula rađen pod vodstvom Borisa Jokića, u Ministarstvu su objavili da je recenzija pozitivna.
Iako se ministrica poziva na pozitivan primjer suradnje Ministarstva i HAZU-a, u recenziji koju Ministarstvo obrazovanja nije objavilo vidljivo je da akademici i njihovi suradnici imaju šire zamjerke na kurikul iz hrvatskoga, zbog čega nabrajaju nužne promjene kurikula da bi mu uopće dali pozitivnu ocjenu.
Osim što navode da autori obvezno moraju dodati u kurikul popis pojmova i kategorija gramatike hrvatskoga jezika, dodaju da treba odrediti omjer koliko će sati biti posvećeno jeziku, koliko književnosti, a koliko komunikaciji i medijskoj kulturi. Nisu izostavili ni po njima nuždan prelazak s termina kurikulum na »kurikul«, kao ni uvrštavanje u obveznu lektiru Kranjčevića, Ujevića, Nazora, Andrića (koji su sada u izbornoj lektiri). Nadalje traže uvrštavanje barem jednoga modernoga romana – »Kiklopa« Ranka Marinkovića ili »Mirisi, zlato i tamjan« Slobodana Novaka. Traže i da učenici gimnazija umjesto osam moraju pročitati deset književnih djela. Akademici suradnici zahtijevaju i uvrštenje u izbornu literaturu djela suvremenih ruskih pisaca koja postoje u hrvatskom prijevodu – Brodskoga, Pelevina, Lj. Ulickaje.
Glavna zamjerka kurikulu iz hrvatskoga jest njegovo svođenje na tablice s ishodima učenja, umjesto sadržaja znanja. U HAZU-u takav pristup nazivaju dogmatskim i upozoravaju da »ako se već inzistira na svođenju kurikula na propisane tablice s ishodima učenja, onda treba paziti da takav dogmatski pristup napravi što manje štete u hrvatskom obrazovnom sustavu«. Recenzija, koju u ime povjerenstva potpisuje akademik August Kovačec, završava rečenicom: »I sami autori kurikula za hrvatski jezik trudili su se, koliko su u zadanom okviru mogli, da sastave prihvatljiv dokument, koji se, ako se sve ne želi raditi iz početka, može prihvatiti nakon izmjena.« Navode također da su neki ishodi iz hrvatskoga neprimjereni dobi učenika. Nezamislivo je da učenici trećega razreda osnovne škole trebaju pisati tekstove prilagođene za objavu u elektroničnim medijima, ili kraće novinske tekstove. Razmišljajući o nastavi hrvatskoga jezika, akademici su uputili poruku da u lektiru treba vratiti Ujevića i Nazora. Napominje se da treba odrediti omjer sati posvećenih jeziku. U užoj skupini koja je raspravljala o tome bili su akademici Matasović, Nemec i Oraić Tolić.
Velikim naslovom objavljeno je da će se zaposliti 700 teta kako bi vrtići radili sve do 21 sat. S obzirom na rasterećenje roditelja, može se ta odluka gledati u pozitivnom svjetlu, međutim s obzirom na vrijeme koje će roditelji provesti s djecom, zabrinjava to što se ono sve više smanjuje. Postavlja se pitanje što je s otčevima i mogu li se oni brinuti za dijete, jer sigurno nisu u istim smjenama kao majke? Navodeći da bi tako dio vrtića mogao raditi u popodnevnoj smjeni, Kristina Turčin piše i da je u Europskom socijalnom fondu osigurano oko tristo milijuna kuna kojima se tijekom sljedeće dvije godine mogu financirati plaće 700 dodatnih odgojitelja, kuhara i čistača, dio troškova prehrane djece, dodatne opreme za vrtiće i edukaciju. Cijena vrtića za roditelje čija će djeca dolaziti u popodnevnu smjenu bit će ista kao da dijete cijelo vrijeme pohađa vrtić ujutro. Svi detalji smjenskoga rada još nisu definirani, a sa stručnjacima za predškolski odgoj još se primjerice raspravlja trebaju li vrtići raditi do 21 ili do 22 sata. No za sada je struka sklonija prijedlogu da se radi do 21 sat. Posebno treba napomenuti da rad do 21 sat ne će značiti da će roditelji moći dovesti dijete u sedam sati ujutro u vrtić i doći po njega u 21 sat. Sukladno pedagoškom standardu, dijete u vrtiću ne smije boraviti više od deset sati. Dakle ako roditelju treba usluga do 21 sat, dijete može najranije doći u 11 sati. Navodi se da je to prvi put da se sustavno nastoji riješiti problem smjenskoga rada vrtića, što bi moglo izazvati nedoumice pa iz Ministarstva pozivaju na fleksibilnost i razumijevanje. Zbog prostornih problema već se dogovaraju programi povlačenja novca iz ESF-a za dogradnju postojećih vrtića.
Da se mnoge metode u školama isprobavaju na djeci dokazuje i eksperiment s djecom u više od dvjesto njemačkih škola.
Odnedavno nestašna i hiperaktivna djeca za vrijeme nastave mogu nositi težak prsluk s pijeskom, svojevrsnu pancirku koja im pomaže da se smire te ih nastoji zadržati na njihovim mjestima u učionici, o čemu piše Gorana Sutlić. Ta čudna metoda još nije u široj primjeni u Hrvatskoj. Prsluci s pijeskom teški su između 1,2 i šest kilograma. Navodi se da daju odličan rezultat u suzbijanju nemira. Mnoge njemačke škole nastavljaju taj program unatoč sumnjama nekih roditelja i psihijatara. Djeluje pomalo kao mučenje iako se radi na tome da bi isti postupak bio uveden i u hrvatske škole: naime u Njemačkoj je povećan broj dijagnosticiranih poremećaja, hiperaktivnosti i deficita pozornosti, a broj raste iz godine u godinu. To je stanje za koje je karakterističan visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. I u Hrvatskoj se ADHD sve češće dijagnosticira i prepoznaje kod školaraca. Škole u Njemačkoj koje rabe prsluk tvrde da na taj način smanjuju upotrebu lijekova poput Ritalina, kojim se često liječe djeca u Americi i po nekima je kontroverzan. Što zapravo čini prsluk nježnijim rješenjem? Djeca vole nositi prsluk i nitko ih ne forsira da ih nose protiv svoje volje – tvrdi Gerhild de Wall iz škole u Hamburgu koja je pionir u uvođenju prsluka u škole. Neki nastavnici kažu da bi možda umjesto prsluka ponekad pomogao i dulji dodir leđa učenika, da se malo opuste, ali kontakt s djecom je zabranjen. Kritičari u nekim svjetskim medijima ističu kako ih prsluci podsjećaju na tijesne košulje koje nose nasilni pacijenti u psihijatrijskim bolnicama. Problem je, smatraju neki, i to što se prslucima stigmatiziraju oni koji ih nose. Marko Ferek, predsjednik udruge »Buđenje«, koji sam ima ADHD, kaže da se takvi prsluci u Hrvatskoj već rabe u nekim centrima u terapeutske svrhe. Rabe se niz godina najviše kod autističkoga spektra. Prsluci stvaraju umirujući efekt zbog svoje težine, a mogu pomoći djeci s autizmom. Ferek podržava širu primjenu tih prsluka, ali poziva na oprez. Nužna je oprezna primjena u školama zbog stigmatiziranja onih koji ih nose. Prsluci bi trebali biti za »sve«, ne samo za djecu s ADHD-om, tako da su svima dostupni po potrebi i želji. Na takav način može se izbjeći stigmatizacija, rekao je Ferek te dodao da bi oblici terapeutskoga rada trebali biti dio obrazovnoga sustava i dostupni djeci kojima su potrebni. Polemike se u Njemačkoj ne stišavaju pa se ne zna koliko će vremena proći da se utvrdi njihova korisnost.
