Svake godine početkom listopada, kad već počnu ispitivanja i škola svojim polaznicima ozbiljno počinje pokazivati ono svoje zahtjevnije lice, događa se – negdje pompoznije, negdje diskretnije – trenutak slavlja: Dani kruha i zahvalnosti za plodove zemlje. Istina, proslave je u mnogim školama koronavirus sveo na usputni spomen, a neki bi izvanredne okolnosti bez sumnje željeli iskoristiti da se lijepa tradicija dokine, ili barem potisne, često pod izgovorom da takva priredba upućuje na kršćansku tradiciju, a time navodno isključuje druge.
Dani kruha – a na tom su tragu i veliki kršćanski blagdani – nameću načelno pitanje većinske religije i različitih manjina u javnim prostorima, u koji na poseban način ulaze škole. Kako pravedno urediti pitanje vjerskih simbola, govora i gesta u javnom prostoru? Kako je to pitanje uređeno u Europi? S takvim je pitanjima suočen dr. Vanja-Ivan Savić, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji je vjerskim pravima i vjerskim slobodama te sličnim pitanjima posvetio dobar dio svoje znanstvene karijere. Sugovornik surađuje i s Hrvatskom biskupskom konferencijom, kao jedan od njezinih pravnih savjetnika pri Komisiji biskupskih konferencija EU-a (ComECE).
Odgovarajući na postavljena pitanja, sugovornik najprije konstatira da je judeo-kršćanska tradicija zajednički nazivnik cijele Europe, premda od zemlje do zemlje, od regije do regije, snažno variraju načini i intenzitet življenja i izražavanja kršćanske vjere. No tu je i fenomen koji se u posljednja dva ili tri desetljeća ponovno razbuktao. »Danas je, nažalost, na djelu agresivni sekularizam koji polazi od toga da bi vjeru i vjersko trebalo ograničiti samo na kućni prag. U čitavom nizu država razvijaju se tendencije i pokreti koji pokušavaju nametnuti da je ispravan model jedino sekularna država u kojoj bi vjerske zajednice bile potpuno odvojene od države. Za njih je to jedini prihvatljiv pristup jer je navodno neutralan i svima dostupan. No to nije točno. Niti je taj pristup neutralan niti je vrijednosno svima jednako prihvatljiv«, kaže dr. Savić.
Osim toga, dosljedno primjenjivanje sekularističkoga pristupa nije moguće jer »na europskom tlu ne postoji ni jedna zemlja u kojoj ne bi postojao barem određeni stupanj korelacije i prožimanja s vjerskom kulturom«. Sugovornik navodi neke primjere: grčki ustav počinje pozivanjem na Presveto Trojstvo, u Italiji je u učionicama križ, britanska himna poziva Boga da čuva kraljicu, a Kraljevina Danska u svom ustavu definira Dansku luteransku Crkvu kao Crkvu danskoga naroda te svi građani Danske sudjeluju u njezinu financiranju.
Već je na temelju navedenih primjera jasno da i pravna uređenja prate kulturno-vjerska stanja pojedinih nacija, što sugovornik smatra posve prirodnim. Tu je različitost prepoznao i Europski sud za ljudska prava, koji je u dva načelno vrlo slična spora donio dvije naoko proturječne presude. Prva se odnosi na glasoviti slučaj »Lautsi protiv Italije« u kojem je sud presudio da Italija ima pravo držati raspela u učionicama svojih škola. U drugom slučaju, »SAS protiv Francuske«, problematizirano je pitanje nošenja vjerskih simbola, primarno islamskih odjevnih obilježja u javnim školama, a Francuska je uvjerila sud da je takvo oblačenje protivno temeljima francuske države. Kako je to moguće? »To je zato što Europski sud za ljudska prava primjenjuje staru britansku doktrinu o margini prosudbe (‘Margin of Appreciation’), pri čemu poštuje kulturološke, pa i vjerske elemente koji su utkani u pravo pojedinih država«, kaže dr. Savić. I zaključuje: »Europa kao zajednički nazivnik ne postavlja uniformirani sekularizam, nego načelo tolerancije. U tom smislu Hrvatska se može podičiti kao jedna od država s najbolje uređenim odnosima države i vjerskih zajednica te njegovanim vjerskim slobodama, a suradnja između kršćana, muslimana, židova i drugih može biti uzor zemljama u okruženju i šire.«
No tolerancija nije jednosmjerna ulica. Dvoje mora biti u fokusu svakoj suvremenoj vlasti, »demokracija kao pravo većine« s jedne te »ljudska prava manjinskih skupina« s druge strane. Nadalje, vlast i pravo ne mogu riješiti sve probleme, nego je potreban otvoren dijalog. »A dijalog između većine i manjine dvosmjerna je ulica. Ne može biti dovoljno biti pripadnikom manjine da bi se samim tim imalo pravo na ostvarenje svih svojih stajališta i ciljeva. Manjina također ima obvezu razumijevanja društva u kojem se nalazi te razumijevanja odnosa koji formiraju pravni sustav, koji je naposljetku zasnovan na vrijednostima«, kaže sugovornik.
Gdje tu smjestiti Hrvatsku? S obzirom na novija povijesna i kulturna kretanja, za sugovornika postoje »dvije Europe«. »Postoji zapadni dio u kojem je cvala sloboda vjerovanja i rad vjerskih organizacija i koji nije bio opterećen komunističkim jednoumljem. No taj dio kao da se udaljio od vjerskih i moralnih zasada, prije svega kršćanstva. S druge strane, dobar dio središnje te istočna i jugoistočna Europa bili su mjestom gdje je vjerski život bio ograničavan i ugrožavan. Ipak, taj je život u katakombama bio plodonosan za vjeru u većini tih država pa valja utvrditi da je vjerski život naspram zapadne Europe – još uvijek – u cvatu«, kaže sugovornik.
To pak znači da je mnogim članovima u tim društvima, u koja ulazi i hrvatsko, stalo da vjera bude prisutna i u javnom životu. To se očituje i u spomenutim manifestacijama kao što su Dani kruha, ali i šire od toga. »Zajedničko je čitavomu ovomu prostoru da u većini zemalja Crkve temeljem kooperacijskoga modela ostvaruju više ili manje važnu suradnju s državom, a država na tu suradnju i računa. Nemoguće je zamisliti humanitarni, volonterski, bolnički rad bez vjerskih organizacija koje su državi važan partner«, kaže dr. Savić.
Vraća se presudi u slučaju »Lautsi protiv Italije«: »U istraživanju koje sam provodio zagazio sam duboko u hrvatsku povijest i došao do zaključka da bi, da nije bilo razdoblja komunističke vladavine, Hrvatska u mnogočemu bila poput Italije. Raspelo je nekoć bilo u svim školama u Hrvatskoj, i to čak do 1946. godine. U nekom možebitnom novom slučaju iz Hrvatske, vjerujem, a temeljem margine prosudbe, moglo bi biti mjesta zaključku da bi Europski sud za ljudska prava presudio na isti način kao i u predmetu ‘Lautsi protiv Italije’.«
A kad je riječ o pitanju kršćanskih blagdana ili o danima kruha u odgojno-obrazovnim ustanovama, sugovornik se koristi sintagmom »treba jasno reći«. »Treba jasno reći i čestitati Božić i Uskrs jer su to dani koji su u hrvatskom pravnom sustavu zapisani kao državni blagdani! Nastavnici i profesori ne bi se smjeli bojati ponašati se u skladu s propisima Republike Hrvatske. Ti propisi uzimaju u obzir i načela kršćanske etike, koja je otvorena svim ljudima dobre volje. Propisane blagdane rado prihvaćaju i vjernici i nevjernici, a ako se želi biti obziran prema drugima, lijepo se može reći: ‘Sretan Božić svima, a onima koji ga ne slave kao vjerski blagdan želimo puno radosti i svako dobro!’ Božić nikoga ne isključuje«, kaže dr. Savić. I Dani kruha njeguju tradiciju koja je izrasla iz vjere, ali ujedno »daju poruku djeci da je rad važan, da je kruh važan, da možemo biti sretni što živimo u društvu u kojem nitko nije gladan ili barem ne bi trebao biti gladan, da taj kruh možemo lomiti i dijeliti«, zaključuje sugovornik.
