Poslije biskupa Ivana Antunovića (1815. – 1888.), koji je probudio nacionalnu svijest u prekodravskih i prekodunavskih Hrvata, preporodnim se radom ističe svećenik i književnik Ante Evetović Miroljub.
Rođen je 12. lipnja 1862. u Bačkom Aljmašu u Mađarskoj u obitelji s četrnaestero djece. Gimnaziju je pohađao kod isusovaca u Kaloči. Stupio je u franjevački red Provincije sv. Ivana Kapistrana i primio redovničko ime Ante. Filozofiju je studirao u Vukovaru i Dunafeldvaru, a teologiju u Baji. Za svećenika je zaređen 1885. Prvo je bio lektor filozofije u Dunafeldvaru te crkvenoga prava i povijesti u Baji, gdje je potom bio gvardijan franjevačkoga samostana. Nakon što je istupio iz redovništva kratko je bio kapelan u Egeregu i Valpovu, a od 1902. bio je župnik u Veliškovcima, zatim u Harkanovcima te u Valpovu, gdje je župnikovao do smrti 24. veljače 1921.
Pjesmama se javio 1884. u »Nevenu«, uzevši pjesničko ime Miroljub. Pisao je u »Viencu«, »Subotičkim novinama«, »Subotičkoj Danici«, »Hrvatskom braniku«, »Narodnoj obrani«, »Hrvatskom kolu«, »Prosvjeti«, »Glasniku biskupija Bosanske i Sriemske«, »Hrvatskoj obrani«, u nekim zbornicima i drugdje. Objavio je zbirku pjesama »Sretni i nujni časi«. Bio je pjesnik romantičarskoga osjećaja, stilski srodan Hraniloviću i Harambašiću. »Hrvatskoga roda ja sam pjesnik i svećenik Božijeg oltara«, određuje sebe u pjesmi »Moje zvanje«. Drži se uglavnom rodoljubne i vjerske motivike, koje često povezuje, kao u božićnoj pjesmi »Dobro došo…«: »Dobro došo s nebeske visine / Na svit ovaj slavni Božji sine! / Pa razširi samosvist, slobodu / I u mojem bunjevačkom rodu.« Iz vjerničke vizure pjeva i o općeljudskim i socijalnim temama, prije svega o siromaštvu, ali i o ljepoti rada, poglavito seljačkoga.
Snažna zanosa, uvijek gleda pobuditi zavičajno-rodoljubni žar u svoga naroda, ne zaboravivši ni šire, slavenske obzore. Cijenjenu zbog svojega predana rada za narodno dobro, Meštrović mu je načinio spomenik, postavljen 1936. kod subotičke katedrale, ali ga mađarske vlasti nakon okupacije toga dijela Bačke ukloniše 1941., a prije nekoliko godina spomenik je vraćen.
