Jedne večeri kad je on otišao, a nas troje ostali kraj ognjišta, pitao sam ih kako je sve počelo.
Šutjela je i pogledala ga pogledom tolike ljubavi da sam odvratio oči. A on je počeo pričati:
»Bili smo jedno drugomu kao najdraži brat i sestra, od djetinjstva. Slutio sam da nam kuju zaruke dugo prije nego što mi je otac to rekao. Oboje smo ljubili Jahvu do srži. Bili smo spremni učiniti sve što od nas bude tražio.
Ali ja sam ćutio nemir.«
Zastao je, zamišljen, s dlijetom u ruci, kao da s mukom oblikuje misao. A ona ga je nježno gledala, potičući ga bez riječi.
»Od cedrovine se ne prave jasle«, reče naposljetku. »Zamišljao sam život poput onoga Kleofe i njegove Marije – po svim pravilima Gospodnjim, složni, pravedni i plodni.
Ali Jahve je imao svoje zamisli. Osjećao sam da je preda mnom put skriven mojim očima, i mojim željama.«
Tu je duboko udahnuo, kao da i samim pripovijedanjem proživljava staru bitku.
»Kad se vratila od Elizabete, prvo se povjerila meni. Mlad si, Jehanane. Neću ti još kazati sve. Dosta ti je znati da nije bilo lako.
Mislio sam… oskvrnuli su nju. Ljepšu od Estere, čišću od Svetinje nad…«
Uhvatio je njezin strog pogled i zaustavio se pa nastavio:
»Pobjesnio sam od očaja. A ona mi je govorila mirno, izgledajući radosno: ‘Josipe, to je dijete od Duha Svetoga.’ Bio sam sretan. Što joj je Jahve u svojoj dobroti oduzeo razum, da više ne trpi. Ona, tako blaga, mila, slatka. Znao sam joj srce. Da je bila pri pameti, sigurno bi opravdavala i branila onoga koji joj je to učinio. Neki Rimljanin?«
Vidjela je da se uzrujao pa mu je položila ruku na koljeno.
»Nije li im dosta što su obeščastili našu zemlju, grudu otaca? Zar je netko smio obeščastiti – Mirjam?«
Tu se okrenuo prema njoj i pogledali su se u oči. I ja sam gledao od jednoga do drugoga lica. Poželio sam da taj trenutak traje vječno, i činilo mi se da mi se želja obistinila.
A onda je nastavio. Sve strahote koje su uslijedile ispričao mi je s blagim, posramljenim smiješkom, kao zaljubljeni dječak:
»Vrjednija od svega Izraela, a osramoćena?
Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh – nisam joj vjerovao. Nisam se pravo ni sjećao što svitci kažu o Djevici koja će začeti Sina. U radionici mojega oca nije bilo mnogo priča, iako sam odlazio u sinagogu kad je Zakon to zahtijevao. Čim se vratila iz gorja poslala je po mene. Došao sam joj pod prozor koji gleda na vrt i osjećao se kao da je to najveći prijestup koji sam ikad učinio.
Ni tada se nije htjela udati za mene. Znao sam da joj srce brani podati se čovjeku. Pa čak i meni, koji sam je ljubio toliko da sam se grozio ogriješiti se o njene želje, bila pri zdravoj pameti ili ne.«
Mirjam se nasmijala. Bio je to zvuk toliko lijep da me nosio kroz najteži dio Josipove priče. Kao da mi čita misli, rekao je:
»Jesam li mislio da laže, da je pristala? Ne.
Noćima nisam spavao. Dolazili su sluge Zloga i bili me do besvijesti.
Jedni rekoše: ‘Tvoj su dragocjeni biser pogazile gladne, grube svinje.’
‘Kao da nju itko može poniziti’, odvraćao sam u srcu, ali im nisam odgovarao ni riječi.
‘Ono što si ti htio imao je neki prljavi rimski vojnik. Više puta. Možda i više njih.’
‘Kao da bih se ja to ikad usudio željeti’, odgovaralo mi je srce usred najstrašnijih muka.
Poželio sam da Jahve i meni oduzme razum. Ali sam zahvaljivao Svevišnjemu što ga je barem njoj oduzeo. Da ne trpi više u umu kad je u tijelu pretrpjela najgore.
Treći, najgori, govorio mi je: ‘Želiš li ispuniti želju svoga srca, uzet ćeš je k sebi. A ako ona želi ispuniti svoju dužnost Jahvi, primit će te. Na silu, jer te ne želi. Bit ćeš gori od onoga koji joj je stavio to dijete u utrobu. Ponavljat ćeš njegovu gnusobu cijeloga života. A ako želiš biti pravedan i ispuniti Zakon Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, kamenovat ćeš i nju i dijete.’
Taj me slamao dok nisam postao čovjek bez srca i duše. Mene više nije bilo, ostala je samo jedna jedina misao: kako da spasim nju?
Da je noću odvedem iz Joakimove kuće natrag Elizabeti? Ali Zaharija je svećenik, čovjek po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. Zakon bi mu nalagao da je preda u smrt, pa bila i ljubljena rođakinja njegove žene. Nisam ga htio staviti pred taj čin.
Tada sam se sjetio priče o Josipu Egipćaninu, jedne od rijetkih koje mi je otac volio ponavljati. Pomislio sam da ukradem njezin rubac i ostavim ga kraj zdenca, ili kraj Rijeke, da učinim kao da se bacila u vodu. A ja da je potajno odvedem nekamo daleko, daleko, gdje nas ne će dostići Jahvin gnjev i kazna njegova Zakona.
Ukrao sam rubac. Neka mi Jahve oprosti…« Ovoga se puta on nasmijao. A Mirjam je u očima imala suze.
»Ukrao sam rubac, grimizan. Znao sam da taj nosi samo o blagdanima i znao sam kada će ga oprati i objesiti u vrtu da se suši. Te sam noći imao spreman rubac i štap za dugo putovanje.
Ali već kad sam nazuo sandale da otrčim do rijeke, svladao me san, tako iznenada kao da me pokojni otac ćušnuo svojom teškom rukom.
U snu je došla ona. Barem… mislio sam da je to ona. Prilika me podsjećala na Mirjam kad je bila dijete, a opet je u njoj bilo i nešto drugačije. Da je imala kćer, možda bi tako izgledala. Smiješila se. Usne se nisu micale, ali riječi su bile jasne:
‘Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.
Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.
Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus
jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.’
Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:
‘Evo, Djevica će začeti i roditi sina
i nadjenut će mu se ime Emanuel
– što znači: S nama Bog!’
Probudio sam se prije zore, s glavom na njezinu rupcu i štapom u ruci. Osjećao sam se kao nakon kupanja u Jordanu zimi. U srcu su mi odjekivale one riječi: S nama Bog.
Nisam više sumnjao.«
Stao je. Nisam se mogao suzdržati: »Nisi se pitao jesu li se sluge… vratile u lijepom liku da te zavedu?«
»Ne«, odgovorio je. A meni su se obrazi zažarili. Oči su mi pale na Mirjam koja ga je opet gledala neizrecivo. I divio sam mu se gotovo koliko i ona, tomu čovjeku kojemu je Bog dao manje uma, a više vjere nego meni.
On je utonuo u svoju uobičajenu toplu tišinu i djelao komad kaučukovca. Shvatio sam da je rekao sve što je imao reći. Ali Mirjam je neočekivano nastavila priču:
»Te tihe noći nisam mogla zaspati. Srce mi je bilo puno iščekivanja. Spustila sam se u vrt kao djevojka koja hita ususret dragomu. Došao je, sa štapom u ruci, zaogrnuo me mojim grimiznim rupcem i posjeo na magarca. Nisam se osvrnula. Oprostila sam se s majkom i ocem te večeri. Tek kad smo bili izvan Nazareta, pogledala sam prema gradu i zapitala se – kako to da nas nitko nije pozdravio niti su nas stražari zaustavili, a toliki su putovali na popis?«
Sklopila je ruke, a lice joj je sjalo.
»Trebao si ga vidjeti, Jehanane. Prehodao je čitav put od Nazareta do Betlehema. Kad god bi mi na magarcu postalo neudobno, nosio me na rukama kao malo dijete. Svoj mi je ogrtač davao za pokrivač, a lijevu ruku kao uzglavlje. Probudila bih se opranih nogu i počešljane kose, a on je ložio vatru za objed. Dvaput smo susreli rimske ophodnje. Toga se ne sjećam, ja ih nisam ni vidjela ni čula, činilo mi se da vjetar šumi u granama. Ali mora da su to bili Rimljani. Jer sljedećega bih dana vidjela da su mu lice i tijelo puni modrica i ogrebotina, kao da se borio s desetoricom.«
Pripovijedala je kao djevojčica, gledajući ga kao svoga oca kojim se ponosi. A ja sam se tresao.
Podigao je pogled prema njoj, najstroži koji je smogao, a ona mu je dohvatila ogrubjelu ruku i poljubila je.
»Tebi je bilo teže«, rekao je. »Toliko si nosila.«
»Ne, brate«, odgovorila je, dodirujući mu obraz. »To još nije bio moj put.«
Nije joj proturječio.
»Najgore je bilo u Betlehemu«, pričala je Mirjam. »Došli smo na vrata Josipovih rođaka kod sjevernoga bedema. Stajala sam vani kraj magarca i mirisala ružmarin kad sam čula kako su se vrata zalupila. To se dogodilo još dvaput.«
Sada je Mirjam izgledala gnjevno. Bio je to najstrašniji prizor koji sam ikada vidio. Duboko sam udahnuo kao da se utapam. Da je Josip nije u sljedećem trenutku umirio, mislim da bih se onesvijestio.
»Nisu me prepoznali, majko«, rekao je nježno. »Nemoj im zamjeriti, sestrice.« Okrenuo se prema meni. »Bio sam sav plav, izranjen, čupav, odjeća neoprana danima. Ni rođena me majka ne bi prepoznala.« Mirjam i ja smo se nasmijali, on se kao jeka smiješio. A onda nastavio, opet ozbiljan:
»Ne, nisam to bio ja. Na čitavom tom putu mene nije bilo. Bio sam mrtav čovjek. I dalje sam mislio da su ženu koju volim oskvrnuli i da je od toga izgubila razum. Ali ako moram cijeloga života biti siromah, otpadnik od Zakona svojih otaca, koji odgaja rimsko dijete, neka mi bude. Samo da je spasim.
Nisu meni zalupili vrata svratišta u lice. Ne sjećam se toga.«
»Ja se sjećam«, tiho je rekla Mirjam. Lice joj se omekšalo neopisivom sućuti.
Neko smo vrijeme šutjeli.
»Vjerojatno te ne zanimaju ženske stvari poput poroda«, podbola me Mirjam, videći da gorim za nastavkom priče. Čuo sam je od Ješue stotinu puta, ali uvijek je bilo kao da je slušam prvi put.
»Ne brini se, nije bilo strašno«, Mirjamino je lice bilo kao malo sunce. »Bilo je to…« Zastala je i stavila ruku na usta. Izgledala je kao anđeo na vratima raja, s prstom na usnama.
Nije da mi nije htjela reći.
Ali bilo je to više i od riječi.
»Ja sam samo skupljao drva«, Josip je prekinuo tišinu, i opet smo se nasmijali. Poslije sam se pitao kako to da smo se najviše smijali onim stvarima koje su bile najteže.
»Zavezao sam magarca za zid da se ne ritne jer je prostor bio tako tijesan. Vola nisam morao zavezati. Izgledao je kao da više ne će ni ustati pa sam ga odgurnuo da joj napravim mjesta na najčišćem dijelu slame.«
Opet je zastao, i pognuo glavu.
»Sinko, ja sam se rodio u toj štali.«
Pogledao sam ga zapanjeno. Zar je ovo obrat u priči? Ješua mi nikad nije ispričao da je štala u kojoj se rodio bila Josipova rodna kuća. Ali, vidjevši izraz na mom licu, ponovio je:
»Ja sam se rodio.«
»On ga je prvi držao u rukama«, rekla je Mirjam. »Vidjela sam mu lice. Gledali smo se, evo baš ovako, dok je on plakao.« Oboje su imali suze u očima.
»Bio je to pogled kojega sam se sjećala iz djetinjstva. Pogled nekoga tko me poznaje.«
»I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.«
Stisnuo joj je ruku. Nije ništa rekao. Ja nisam više ništa pitao.
Ješua je banuo u kuću pjevušeći i svi smo se okrenuli prema njemu. Mirjam mu je pohitala ususret, a Josip je za mene dovršio priču:
»Put u Egipat bio je pjesma« rekao je. A on nikada nije pretjerivao.
»Jednom kad je On bio tu, više mi ništa nije bilo teško. A Ona je i usred svih teškoća bila blaženo sretna.«
Pogledao sam ga u oči. Nikada ne ću zaboraviti taj pogled. Rekao mi je:
»Znaš, sine. Često se sjetim Josipa Egipatskoga. On je sanjao snove. A ja ih živim.«
