Medijski napisi posebice kada je riječ o mirovinskim, zdravstvenim i socijalnim reformama, pa čak produljenju vozačkih dozvola, sugeriraju da je starost grijeh. Sve se podređuje interesima isplativosti i profita. Zanemaruje se maloga čovjeka pojedinca, a podvrgava se zahtjevima »dobiti«, »probitka«, »brzini« i sličnim interesima, koji postaju sami sebi svrhom. Najteže to doživljavaju »generacije treće dobi«, koje se plaše brojnim statističkim usporedbama, ekonomsko-futurističkim komentarima, najavljivanjem promjena zakona u pravcu ograničavanja ili otežavanja korištenja stečenih ili budućih prava ili ograničavanjem kreditnih ugovora starijih osoba.
Neki »zabrinuti« političari u Hrvatskoj čak su predlagali i oduzimanje prava glasa starijima od 65 godina, ali se slažu s povećanjem godina starosti za mirovinu do 67. godine. Tako i s vozačkim dozvolama, svakih nekoliko godina postaje aktualna prijetnja obvezne provjere vozačke sposobnosti ili obećanje ukidanja obveznoga liječničkoga pregleda za produljenje vozačkih dozvola. Kada se predlaže neka obveza (npr. rad do 67 godina) upotrebljavaju se riječi »godine života«, a kada se radi o ograničavanju prava (npr. vozačka dozvola), upotrebljava se riječ »starost«. Unatoč činjenici da su političari konačno shvatili da hrvatska starosna populacija postaje sve brojnija, a natalitet pada, ipak nisu donošenjem odgovarajućih propisa promijenili svoj odnos prema starosti. Medicinski je jasno da je starenje normalan biološki proces, koji nitko ne može zaustaviti, ali starce ne treba proizvoditi politikom propisa (npr. ograničavanje vozačkih dozvola i sl.).
Nedoučeni političari, zbog povremenih gospodarskih poteškoća, ljude treće dobi proglašavaju opasnošću za daljnji napredak i balastom, predbacujući potrebitima skupe socijalne izdatke, čime starost neizravno označavaju kao grijeh. Istina je da to nitko izravno ne kaže, ali to osjećaju ljudi treće dobi. Ne smije se dopustiti da zbog rezultata civilizacijskoga napretka (dug život pojedinca) starost postane grijeh dugovječna pojedinca. Zaboravlja se da svrha napretka čovječanstva i razvitka civilizacije nije samo u napretku tehnologija, medicine i tehnike, nego i u međuljudskim odnosima koji trebaju biti protkani solidarnošću i društvenom pravdom, a u interesu općega dobra za svakoga pojedinca. Uostalom na to obvezuje i kršćanska solidarnost.
Starost čovjeka mora očuvati svoje dostojanstvo i mora se slaviti i poštivati kao i sva ostala događanja, kako propisima tako i djelima. Kad se spominje »opće dobro«, ne smije se kod toga misliti na nešto što je otuđeno i daleko, jer u tom slučaju to nije ništa. Ostvarenje »općega dobra« treba osjećati svaki pojedinac, i to svakodnevno, ali ne kao milostinju onih koji imaju. Zato ni starost kao i zaslužena mirovina ne smiju biti tretirani kao teret određenoga društva ili kočnica gospodarskoga napretka. Stvaranje ozračja u kojem je starost teret, smetnja ili čak grijeh, ne stvara nadu u budućnost takvoga društva. Ako se starenje promatra kao teret društva, ni mladi, a ni srednje generacije ne mogu gledati s optimizmom u svoju budućnost te će u strahu od starosti nastojati živjeti samo za sadašnji trenutak ili se iseljavati. Tako strah mladih od vlastite budućnosti u starosti poticajno djeluje na njihove odluke o iseljavanju, dakle ne više na odluku o privremenom odlasku na rad u inozemstvo.
Hrvatske gospodarske poteškoće nisu male, a ni jednostavne, ali to ne znači da se samo reformama kojima se nameću pretjerane štednje u mirovinskom i zdravstvenom sustavu ili porezna opterećenja uz pogodovanje bogatima (najveće povećanje najvećih plaća), mogu rješavati problemi društva. Na taj se način samo privremeno ublažavaju poteškoće gospodarstva.
Poseban, naizgled manje važan primjer ugrožavanja dostojanstva starosti stalno je lutanje u produljenju vozačkih dozvola. Tako je već u početku Zakon o sigurnosti prometa na cestama(NN-67/08) u svojem članku 222. stavak 2 propisivao: »(2) Vozačka dozvola izdaje se s rokom važenja do 80. godine života vozača, a mijenja se svakih 10 godina. Prilikom ove zamjene vozač se nije dužan podvrgnuti zdravstvenom pregledu za vozača.« U stavku (5) istoga članka bilo je propisano: »Nakon navršenih 80 godina života vozačka dozvola izdaje se na rok označen u liječničkom uvjerenju, a najduže na pet godina.«
Takvo reguliranje bilo je prihvatljivo za stariju populaciju umirovljenika. Međutim, naknadnim izmjenama i dopunama zakona (NN 80/13) u članku 222. stavak 2 mijenja se i glasi: »(2) Vozačka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B i BE kategorije izdaje se s rokom važenja od 10 godina. Prilikom produljenja vozačke dozvole vozač se nije dužan podvrgnuti zdravstvenom pregledu za vozača osim u slučaju da je obveza zdravstvenog pregleda utvrđena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vozačka dozvola izdana.« I takva je zakonska formulacija bila prihvatljiva.
Nažalost, izmjenama i dopunama toga zakona (NN 92/13 od 28. 7. 14), koje su na snazi od 5. kolovoza 2014. u članku 222. ponovno se mijenjao stavak 2. koji sada glasi:»(2) Vozačka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B i BE kategorije izdaje se s rokom važenja od 10 godina, a najduže do 65. godine života vozača. Prilikom produljenja vozačke dozvole vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozača ako je obveza zdravstvenoga pregleda utvrđena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vozačka dozvola izdana i prilikom produljenja vozačke dozvole nakon 65. godine života vozača.«
Takvim nijansiranjima i izmjenama zakonske formulacije, na prvi pogled beznačajne, stalno se uznemiruju stariji vozači. Ne može se niti smije zakonskim automatizmom smatrati zdravu osobu nesposobnom za vožnju osobnoga automobila, odnosno opasnom u prometu, ako njezina vozačka sposobnost nije potvrđena zdravstvenim uvjerenjem. Osim toga prisiljavaju se stariji od 65 godina na novčane izdatke za te preglede, kako zaposlenici tako i umirovljenici. Većina europskih država ne ograničava starijim osobama vozačka prava, npr. Njemačka, a statistički ima manje prometnih nesreća u odnosu na broj registriranih vozila. Zato starost i u Hrvatskoj mora očuvati svoje dostojanstvo i mora se štititi propisima, a ne samo slaviti prigodom rođendana.
