– Onda, je l’ konačno počela »deklintonizacija« naših medija? – dobacuje Dankec, bacajući pogled na veliki ekran dok šahovnicama nakićen ulazi u našu »Zlatnu jesen«, odakle smo našim »Vatrenima« odlučili pružiti bar »lokalnu« potporu kad su nam već »svastičari« uskratili onu stadionsku. – Jesu li već svi naglo »protrampizirali« ili se najtvrđa »demokratska« pera i dalje drže lažnih anketa, pametniji od svijeta?! Pa ljudi moji, jeste vi to vidjeli? Na ono američko izborno jutro, dok nisu znali rezultat, priredili mi novine pisane kao da Clintonica već prva »mrda navrh hilla«! Načitao sam se o svim povijesnim Amerikankama »koje su otvorile put Hillary«?! A ono, pobijedio »kauboj«, tip koji se dosad samo triput ženio! S tendencijom da mu sljedeća žena bude mlađa no unuka…
– I onda još taj »cvilež«! – brzo prihvati Toma. – Kako se samo ta naša »kulturnjačko-zvjezdana« bulumenta dala u kuknjavu, a novinari se nadmetali tko će prije i više izvijestiti o američkim nemirima zbog Trumpova odabira!? Što nisu javljali sa slavlja gdje se narod veseli predsjedniku kojeg su sami izabrali?
– Tja, kad su unaprijed »sve znali« i stranu odabrali… – zaustih.
– Je, i onda kad mi, iz novina, ona neka američka glumičica ili pjevačičica stisnutom šakom poziva ljude i govori kak’ »američka nacija ne će dopustiti da je vodi mržnja!«?!? Neg, nek’ ju vodi njena ljubav tipa »šakom po (tuđoj) glavi«?? – Debeli i priča i pantomimira. – Pa to je skroz »alanfordovski«: Nasiljem do nenasilja… ako treba! A kad se dograbimo vlasti, kad svim »demokratskim sredstvima«, neredima, vrijeđanjem, prijetnjama, potkopavanjem, paležom i batinom dokažemo drugima da su retardirani i nesposobni birati, eee onda, onda ćemo mi dalje opet fino propovijedati toleranciju, obrazovanost, razumijevanje, pravo na različitost, ljubav… Sve ono čemu smo baš mi »vlasnici«, ako ne i autori?
– Na koga me to tako silno podsjeća? – nakesi se Dankec. – Na zemljicu »na brdovitom Balkanu«?… Jedino što kod nas nije bilo onih prosvjednica koje su »u borbu za ljubav« došle bez majica i grudnjaka, s natpisima na si…
– Ha, ha, još i to!! – grca Toma od smijeha. – Srećom pa nije! Daj si zamisli da su one »nenasilne« prosvjednice takve nasrnule na našeg ministra kulture, ha, ha! Tresla bi se brda…
– Što to pričaš? – ozbiljno će Željac. – Pa nemamo mi ministra kulture, već ministricu!
– E pa ja to, demokratski, ne priznajem! Sve u duhu te »prosvjedne demokracije«, makar te glumačko-pjevačke! – spremno opovrgnu Toma. – Samo što ja prosvjedujem iza četiri zida pa doma sa šogorom opletem po svima! I ne prijetim, ko ta »glumatala«, da ću napustiti zemlju jer nemam ja druge zemlje ko neki, il’ ko Rade koji i svoj otok imade!
– Ma ja to ništ’ ne razmem… – uključi se Franc. – Kak’ je moguće da ti američki i drugi svjetski demokrati, s tak dugom demokratskom tradicijom; ti koji se uvijek zauzimaju za drugačije i različite, za manjine i za obespravljene, sad ne znaju prihvatiti pobjedu drugih i drugačijih?!? Neg’ pale gume, razbijaju izloge, bojkotiraju fakultete, prijete iseljavanjem… Kak’ je to moguće?!? Zar ne bi oni, baš prvi, morali biti ushićeni i ludi od sreće kaj su do glasa i vlasti došli baš ti različiti, drugačiji?
– A ti vjeruješ da su zaista drugačiji? – ne da mi jezik mira. – Tko zna nije li nevidljivi »Veliki Brat« sam »nominirao« tog »Krampa«, hoću reć’ Trumpa, da bi se nesmetano nastavio »elitni veliki show elita«?
– Daj, prekinite! Hoćete da »Vatreni« fakat igraju za prazne tribine? – prekinu me svi odjednom.
