Užas! Otkako su me šezdesetih oni kosmati »proroci« s gitarama i nujni pisci egzistencijalizma nahranili i opili individualizmom, nikako da ga se riješim! Baš svaki me izbori, od lokalnih do europskih, uvjere koliki sam »individualac« jer nikako moj glas da se utopi u onima većinskima, »kolektivnima«, da ih sad odmah ne nazovem pobjedničkima i tako priznam svoj poraz. Znam, za babu povijest gledano, hrvatskih 25 godina demokracije tek je »prohodavanje«, ali za moj zemaljski životić četvrt je stoljeća možda i njegova cijela trećina. I zato mi nije baš pravo da, i bez Češke, ostanem uvijek ispod praga! Uvijek u tužnoj manjini, uvijek sam »bacao« svoj glas, bolje bi mi bilo valjda da sam novčiće za sreću bacao u Manduševac ili u »fontane de Milane«? Naivčina! Pred svake izbore očekujem da svi misle kao ja, »jer svatko pametan vidi što nam se događa«, i onda se baš svaki put uvjerim da samo ja tako mislim?! Ili su ovi drugi, »istomišljenici« koji su me u to uvjeravali, naposljetku u danu izbora doma ostali?! Zaspali? Ili su baš nakon mise ostali na klanjanju, pekli palačinke, morali ići prozračit vikendicu na moru? Bilo kako bilo, ostanem usamljenik, »individualac«… A dovoljno sam rano, bar tako mišljah, shvatio da su moji »junaci individualizma« bili zapravo pajaci u rukama onih nevidljivih koji su krenuli zgaziti »pojave« kao što su obitelj, pleme, rod i narod; baš kao što i današnji pozadinski kreatori svijeta imaju, na istom zadatku, svoje nove pajace svih duginih i svih drugih boja. No koliko god poželio biti »ovca stada«, na izborima mi sve uvijek u vodu pada! Uvijek ostanem pogubljen, k’o stota ovca u grmlju! Ma, čak i kad sam išao na »sigurne favorite«, samo da budem u krugu, i tad sam krivo procjenjivao i uvijek ostajao manjina, »izgubljenik« po strani…
– Hajd’, što stalno kukaš?! – prekine me ženica Jelica koja nije, poput vas, mogla jednostavno odustati od čitanja, nego je bila osuđena na slušanje. – Pa to što govoriš znači da si ti »elita«, onaj krug malobrojnih i odabranih koji drugačije, pravim očima vide stvarnost, koji si ne daju »prati mozak« ili »vući za nos« (»osim ženi svojoj«, pomislih, ali prešutjeh, kao i svi mudri muževi)… Osim toga, stari moj, sad u drugom krugu, tu se sad bira samo između dva kandidata, »fifti-fifti«, pa čak i matematički imaš bar 50 posto šansi da se konačno nađeš u toliko željenoj vladajućoj većini, u mnoštvu…
– Ma nemoj?! Pa, mila moja, – izletje mi ne znam otkud – zar ti ni tolike godine života nisu bile dovoljne da naučiš kako je na vlasti uvijek, ali baš uvijek i posvuda, isključivo malobrojna elita?!
– Pa onda šuti i vladaj! – vješto me »poklopi« Jelica, da smo se oboje počeli smijati glasno kao žabe koje krekeću u tek blago zagrijanoj vodi lonca…
