Američki glumac Jonah Hill najpoznatiji je po svojim ulogama u komedijama i dramama komedijama (dramedijama) kao što su »Vuk s Wall Streeta«, »Moneyball« i »Don’t Look Up«, ali u svojoj dvadeset godina dugoj profesionalnoj karijeri okušao se, prilično uspješno, i kao scenarist, redatelj i producent. Hillov redateljski prvijenac igrani je film o odrastanju s autobiografskim elementima »Mid90’s« iz 2018. godine, a njegov najnoviji uradak dokumentarni je film »Stutz« (dostupan je od studenoga na Netflixu) u kojem ima višestruku ulogu redatelja, producenta i sudionika. Hill u nizu razgovora s poznatim psihijatrom Philom Stutzom istražuje mentalno zdravlje i pristup terapiji i terapeutskim alatima koji je Stutz razvio i zajedno sa svojim suradnikom Barryjem Michelsom opisao u knjizi »The Tools« (prevedena i izdana u Hrvatskoj 2012. pod izvornim naslovom).
U knjizi Stutz s pravom upozorava na opasnost »misticizma« new agea koji jednostrano sve probleme i bolesti tumači kao rezultat negativnoga razmišljanja, a rješenje nudi u pozitivnom razmišljanju (što je problematično i u pozitivnoj psihologiji), odnosno vizualizaciji rješenja. Ta paradigma ima iste korijene kao i svi drugi oblici magijskoga načina razmišljanja: pokušaj preuzimanja kontrole nad Bogom, svojim životom u potpunosti, kao i specifično rezultatima problema bez otklanjanja uzroka, tj. bez odbacivanja loših navika, odnosno bez obraćenja i pokajanja. Na žalost, i sami autori padaju u zamku new agea kada iznose svoje mišljenje o organiziranim religijama za koje misle da ih treba odbaciti jer su »previše krute i autoritetne« i zato je, prema njima, došlo vrijeme za »novu duhovnost«, koja pruža »alate i metodologiju koji vam omogućuju istraživanje viših sila kako biste mogli iskusiti njihovu narav na vlastiti način«. Dovoljno je kao primjer uzeti tumačenje Svetoga pisma »na vlastiti način« da se vidi kako je to pogrješno i zato, kao i kod svih autora tako i kod Stutza i Barryja, treba prepoznati ono što je dobro utemeljeno i korisno, i uzeti sa zrncem soli, zanemariti i/ili odbaciti ono što nije.
Hill i dr. Stutz u dokumentarcu dijele svoje životne priče i daju iznenađujuće introspektivan uvid u svoj unutarnji svijet, kao i odnos koji nadilazi tipični odnos između liječnika i pacijenta. Otvoreno govore o bolnim temama iz djetinjstva i pred kamerom pokazuju svoju ranjivost, pri čemu su uspjeli očuvati zdravu mjeru i nisu upali u zamku ekshibicionizma i teatralnoga emocionalnoga ogoljivanja, što je, nažalost, prilično čest slučaj sa slavnim obraćenicima.
Velik utjecaj na izbor zvanja i razvoj profesionalnih vještina dr. Stutza imao je tragičan događaj iz njegova djetinjstva kada je od rijetkoga oblika raka umro njegov mlađi brat. Phil je tada imao devet godina i postao je neformalni psihoterapeut za svoje roditelje koji nisu znali kako se nositi s gubitkom djeteta, a nije im pomagalo ni to što su bili ateisti. Iako je odrastao u ateističkoj obitelji, Phil je razvio osjećaj za nadnaravno i to mu je uvelike pomoglo i u privatnom i u profesionalnom životu.
Slično kao i u metodi dvanaest koraka Anonimnih alkoholičara (A.A.), jedan od ključnih koraka u metodi koju preporučuje dr. Stutz prepoznavanje je »višega svijeta« i neiscrpnoga »Izvora« koji čovjeku želi dobro i iz kojega dobiva snagu za nadvladavanje svih životnih izazova, što korespondira s drugim od 12 koraka: »Povjerovali smo da nam Sila koja je jača od nas samih može povratiti zdrav razum.« Još jedna sličnost između 12 koraka A.A. i Stutzovih »alata« jest pretpostavka da nije važno kako tko naziva tu Silu: Bog, Allah ili Source – važno je da joj je čovjek spreman predati svoj život u ruke i priznati da bez te pomoći odozgor ne može izići iz rupe u kojoj se nalazi.
Uz spomenutu obiteljsku tragediju, kao drugi veliki utjecaj na profesionalni razvoj Stutz ističe svoje iskustvo rada u zatvoru na otoku Rikersu gdje se kao zatvorski terapeut bavio psihičkim problemima okorjelih kriminalaca: »Alate sam zapravo razvio iz frustracije. Kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih bio sam frustriran psihoterapijom. Bavila se uzrocima ljudskih problema, ali nije se pokazala efikasnom u rješavanju problema u praksi. Osjećao sam kao da sam u zrakopraznom prostoru gdje bih osobu doveo do određene razine samorazumijevanja, ali onda je ona trebala učiniti nešto da aktivno promijeni stanje, a ja joj nisam imao što ponuditi.« Stutz nadodaje: »Moji su pacijenti trebali učiniti nešto konkretno, poput izlaska iz veze ili suočavanja s nekim, ili nešto na unutarnjem planu poput toga da prestanu brinuti se ili osuđivati druge ljude. Osjećao sam se kao da vodim konja do vode, ali ne znam kako ga natjerati piti.«
To ga je potaknulo na intenzivnu potragu za djelotvornim rješenjima, ali nakon stotina i stotina pokušaja s raznim klijentima otkrio je da se rješenje ne nalazi u njegovoj mudrosti, nego mudrosti koja je »izronila« iz Izvora preko podsvijesti. U svojoj knjizi »The Tools« Stutz spominje i C. G. Junga i Viktora Frankla koji su također utjecali na njega, što neki smatraju nadom da je njegova metoda zasnovana na prilično zdravim i čvrstim temeljima.
Stutz je u Hillovu dokumentarcu demonstrirao i to kako se tipična dinamika liječnik – pacijent može izokrenuti naglavačke bez gubitka fokusa na dobrobit pacijenta i brige liječnika za vlastitu dobrobit. Tako je otvoren prozor u zanimljiv i dinamičan odnos između Hilla i Stutza koji je prije svega ljudski odnos, odnos dviju osoba koje su vjerojatno, u početku, bile na stereotipnoj profesionalnoj distanci, ali sada, barem se tako čini prema dokumentarcu, mogu popuštati kočnice kada postoji prostor za humor i povlačiti kočnice kada trebaju zaštititi svoju privatnost ili područja unutarnjega života koje još nisu spremne podijeliti sa svima. Na trenutke je taj razgovor sirov i bez cenzure (prisutne su i psovke!), a Hill je na mahove i neugodan sa svojim šalama, ali Stutz se snalazi i u tim situacijama i pomaže da sve ostane u okvirima iskrene i nesputane razmjene koja u nekim dijelovima filma postaje autentična terapijska seansa.
U središtu su tih seansi spomenuti Stutzovi alati kojima pripada niz vizualizacijskih vježba kojima je cilj osloboditi svoje najdublje negativne misli i živjeti sretnije, s manje tjeskobe – bez obzira na težinu problema. U tom kontekstu dokumentarac ujedno daje svjež pogled na to što danas znači govoriti o mentalnom zdravlju i zasigurno će pozitivno utjecati na smanjenje stigme koju trpe osobe koje imaju psihološke probleme i/ili psihijatrijske dijagnoze.
Jonah Hill kao osoba zasigurno nije najbolji životni uzor, ali zaslužuje pohvalu za uradak, kao i potporu zbog odluke da do daljnjega ne će sudjelovati u promociji filmova u kojima glumi. »Ne ćete me vidjeti na promocijama ovoga film ili bilo kojega moga sljedećega filma, a na taj važan korak odlučio sam se kako bih zaštitio samoga sebe«, izjavio je Hill, ističući da bi njegovo sudjelovanje na promocijama filmova moglo pogoršati njegovo stanje i tako negativno utjecati na njegov privatni i profesionalni život. S jedne strane neki bi mogli cinično komentirati da Stutzovi alati Hillu nisu baš puno pomogli ako ga anksioznost toliko blokira u životu, ali, s druge strane, moguće je pretpostaviti da će tim potezom Hill otvoriti više prostora za rad na sebi i primjenu metoda koje je naučio od dr. Stutza. U svakom slučaju i taj aspekt cijele priče o Hillu i Stutzu može nam pomoći da bolje uvidimo ljudsko lice hollywoodskih zvijezda i njihove unutarnje borbe za koje im slava i novac ne daju imunitet, nego upravo suprotno: izlažu ih opasnostima i iskušenjima, za što prečesto nemaju pravi odgovor. Čini se da dr. Stutz daje barem neke odgovore koji su dovoljno jednostavni, primjenjivi i efikasni za sve, uz važno upozorenje da ne smijemo očekivati pronalazak neke oaze sigurnosti, nego načine kako ćemo se bolje osposobiti za borbu koja traje cijeli život..
