– Zar je moguće da ne ćeš napisati baš ni jedan tekstić o nogometu i Europskom prvenstvu?! A sate i sate provodiš pred tim ekranom, krv u žilama bu ti se poštopala… – kardiološki mi broji minute odmora Debeli, u gostima, a ženica mi Jelica zdušno mu se pridodaje. – Da, trebali bi i mog Vilka plaćati kao ove televizijske spikere i nogometne stručnjake. Bez njega, tko zna kako bi oni uopće započeli emisiju, kad im on uključi telkač bar pola sata prije početka tako da ih u studiju dočeka sve spremno, a navečer gasi ekran kad se i tim sjedećim nogometašima počnu oči gasiti. I onda još pod svjetlom mobitela upisuje rezultate i izračunava, valjda tim analitičarima priprema materijale za sutradan?
– Moguće je, nemam ja što pisati o nogometu! – odrješito odgovaram na provokacije. – Već su sve to, puno bolje i snažnije, napisali drugi prije mene! I to ne ovi »svjetski prvaci u pljuvanju po svojemu«, profesionalci i plaćenici na gnojnim portalima koji su sve činili ne bi li nas što više pridobili. Neee, sve ono što ja mislim napisao je, »riječi mi iz usta ukrao«, slobodnomisleći vjeroučitelj Ivan. A kako je pisao za pobožnu stranicu, tako mogu bez straha svoje čitatelje uputiti na »Medjugorje-info«. Osim toga, ja sad nemam vremena za pisanje, žurim se…
– Kam’ žuriš? Počinje neka nova tekma? Ili možda još traje nastavak one naše »produžene sa šlagom« u osmoj minuti produžetka, ha? Ha, ha! – »duhovit« je Debeli.
– Žurim se na doček!
– Doček?!? Za ispadanje u prvom krugu?
– Da! Pa dočekuješ li ti drage i bližnje samo zbog darova koje ti donose? Ja, dok sam bio mali klinac, jedva sam čekao da mi dođe djed premda mi on jedini nikad nije ništa donosio, ni bombone, ni »Životinjsko« kao teta, ništa… Donosio mi je samo sebe, a to mi je bilo sve. Isto i sad, kao »stari klinac« najviše i najradije dočekujem unuke, koji mi ništa ne donesu, a još mi se za pol sata popnu navrh glave pa molim njihove roditelje da ih odvedu odakle su došli… A evo i tebe, Debeli, jedva čekam da mi dođeš, premda ne pamtim kad si zadnji put donio makar kakvu »brlju«, a kamoli zlatnu žlahtinu ili medalju! Ljudi se dočekuju iz ljubavi, a ne iz koristi, zar ne? I zato ih još više treba dočekivati kad su tužni, poraženi, »neuspješni«… Kao i svoju djecu. Pa ako ti dijete na nastupu, u recitaciji izgovori krivu riječ ili se »popikne« u plesu, »fula« koš, sigurno ćeš mu se i ti doma još malo očinski narugati, dodatno ga šutnuti nogom u rit? Ili ćeš ga pokušati utješiti, ohrabriti, reći da su »sudci bili krivi«? A, pravo da vam velim, meni u ovim mojim seniorskim godinama naši su »Vatreni« ovim nazoviporazom postali još nekako draži i bliži, još više suosjećam s njima, postali su mi nekako još sličniji, običniji… Htjeli bismo, htjeli, a više nismo svoji cijeli… Više ne odigravamo brzo i »od prve«, imamo »tri poteza previše« i sve teže u trku nam se diše… Stigli smo nekom svomu prirodnomu kraju i smiraju, al’ nam mlađi novu nadu daju… Zato, haj’mo unučadi, hajdemo Davide, Roko, Grga, Vjera… Familijo, pokret, idemo na doček!
