Ljudima mojih jesenskih godina najljepše je, ali i najteže vratiti se u kraj, grad, selo, četvrt ili ulicu gdje su provodili mladost, godine, proljeća. Potvrđuje mi to i moja ženica Jelica, uvijek kad prolazimo njenom rodnom Knežijom pa se dade u potragu za svojim nekadašnjim prijateljicama i simpatijama… U čemu je »štos«?
Zarobljeni u neobičnom »vremenskom džepu« i nehotice tražimo poznata lica među mladim dečkima s kuštravim kosama, među curama koje nose »minice«… A zapravo bismo trebali gledati ćelavce i krezubice, gospođe oronule kao potresene fasade ili pak one s više šminke na licu nego ja imam prigradskog blata na poplatima… Nesvjesno, protiv snage volje, tražimo im lica kakva su bila zadnji put kad smo ih vidjeli, kao da je vrijeme stalo baš jedino u našem kvartu mladosti, u našoj četvrti prvih izlazaka. Eh, tko nam je kriv što više u džepiću ne nosimo ogledalce za provjeru »osobnoga opisa«, već se »ogledamo« u mobitelima, u kojima od šarenila ne vidimo vlastitu smežuranost ili podbuhlost, »prezrelost«, da ne velim starost.
No, nije sve ni izbliza tako crno! Zapravo se Jelica i ja znamo sjajno zabaviti i do sita nasmijati kad jedno drugo spazimo kako se upinje u duplo mlađima prepoznavati svoje gimnazijske ili studentske prijatelje. Pa dok mi ženica dobacuje: »Nije više za tebe da buljiš u mlade puce!« ja nju utješim nek’ se ne muči tražiti svoje vršnjakinje jer ako nisu u umirovljeničkom domu, onda su sigurno – mlade kakve jesu – »sve već u Irskoj, na boljim poslovima«. Nerijetko nam se dogodi da i stvarno prepoznamo stare znance, ali najčešće po glasu, a endemski rijetko po izgledu i stasu, jer često su upravo one nekoć najvitkije »omladinke« danas građe punjenih paprika, a momci s »kokot-frizurama« sada su nalik očerupanim pijetlima ili brižno njegovanim bjeloglavim supovima. Ima i kontra primjera pa sam neki dan na Remizi moje mladosti u starom gosponu blještave crne kose, koji je uporno pokušavao parkirati u prostor uži od auta, prepoznao nekoć plavokosog Icu!? Čak mi se stigao narugati da izgledam staro ne kao Biblija, »nego kao Stari zavjet«!
Znamo te neočekivane, ali opet radosne susrete s »transformiranom mladošću« prepričavati i našoj djeci i unučadi, pa se svi dobro nasmijemo… A ja im onda još velim kako oni, osobito najmlađi, uopće ne će imati takvih problema kad budu veliki i stari! Jer smo ih mi – njihovi roditelji, bake i djedovi – na vrijeme, već u pelenama i kratkim hlačicama, očinski i roditeljski brižno zaštitili pa smjestili u izolacije, samoizolacije, strahoizolacije; zakrilili ih zaslonima, osvijetlili ekranima na kojima doista i mogu ostati zauvijek mlade slike i prilike. Pa će se naša djeca, naši mudrom demografskom politikom birano prorijeđeni potomci, umjesto igre traženja poznatih lica blizu rodnih ulica igrati nekih desetih igrica, u tko zna kojem kutu svijeta gdje će živjeti »iz računala istreseni«, sa svima povezani, a do boli osamljeni.
