Osmijeh novorođenoga djeteta, radosna anđeoska pjesma, topla svjetlost zvijezde – kakvo bi to kruto srce u živodajnoj blagosti božićnih simbola naslutilo smrt? No podjednako bi valjalo zapitati koje to umiruće srce u rođenju Kralja živih i mrtvih ne bi naslutilo živu nadu u novo rođenje. Pitanja su to koja će se nametnuti svakomu tko dozna da se ikonografija Kristova rođenja rodila na grobovima kršćana, ako već i ne zna da je i kršćanska umjetnost stasala u grobljanskom ozračju. Taj je neočekivani uvid bio u središtu istraživanja dr. Dine Milinovića, čiji su konačni rezultati oko prošloga Božića objavljeni u studiji »Prvi prikazi Kristova rođenja u umjetnosti na primjeru rimskih sarkofaga 4. stoljeća«. Povjesničar umjetnosti i arheolog sa sorbonskom diplomom te profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu objasnio nam je zašto kršćanski sarkofazi ne odražavaju samo procvat vjere u Božje čovještvo, nego i preobrazbu antike u kršćansku antiku.
Petnaest tisuća zagrobnih tragova
Do Milanskoga edikta 313. progonjena je kršćanska zajednica potrebu za likovnošću mogla zadovoljiti jedino u tajnosti, podsjeća dr. Milinović. »Prvi primjerci kršćanske umjetnosti gotovo su u potpunosti sačuvani u rimskim katakombama.
»Klesar sarkofaga i više se od slikara u katakombama vodi teološkim naputcima crkvenih erudita, ali kao laik komunicira i sa svojim helenističko-rimskim okruženjem, crpeći ono najbolje iz antike«Osim na ulogu zagrobnoga konteksta u nastanku kršćanske umjetnosti, to upućuje i na presudan doprinos Rima.« Rim je, naime, za kršćansku umjetnost mjesto koje određuje sve – pa tako i ono pod zemljom. »Na tom tragu prikaze Kristova rođenja na reljefima rimskih sarkofaga valja promatrati kao izraz ljudske potrebe da se grob uresi općeprihvaćenim porukama o ‘onom svijetu’ – potrebe za koju je rimska građanska kultura mnogo prije toga razvila izvanredno bogatu ikonografiju. Dovoljno je reći da je iz razdoblja od 2. do 4. stoljeća sačuvano oko 15 tisuća rimskih sarkofaga«, navodi sugovornik.
Pobožnost je i u Rimu bila na cijeni
Iz toga bogatoga repertoara i kršćani su crpili sredstva da pošalju svoju posljednju poruku. »Ta poruka smjera na nov nauk i novu nadu: grob nije kraj. Hrvanje s pitanjem smrti koje se zamjećuje već na freskama iz katakomba jednu će se generaciju kasnije preliti i na reljefe kršćanskih sarkofaga. Odgovori na to pitanje bit će isprva amblematični prizori Staroga, a potom i Novoga zavjeta: ponajviše prizori Isusovih čudesa, koja kulminiraju u Lazarovu uskrišenju, konačnom dokazu Kristove pobjede nad smrću.« Tu poruku nade u vječni život zastupa i sveprisutna figura rane kršćanske umjetnosti: orant – molitelj. »Do spasa se, dakle, stiže po Kristu, ali i pobožnošću – vrlinom koja je i u rimskoj državi itekako bila na cijeni, i u političkom i u društvenom životu«, primjećuje dr. Milinović.
343. – godina rođenja Rođenja
Sarkofazi kršćanskih pobožnika, koji se javljaju krajem trećega i početkom četvrtoga stoljeća, glavni su nosači kršćanske ikonografije prvoga stoljeća vjerske slobode – ikonografije koja od Abrahamove žrtve preko Danielove špilje seže do sedam Kristovih znamenja. »U jednom trenutku, koji valja smjestiti između 330. i 340., usred tih biblijskih epizoda prvi se put javlja ono što će kasnije postati scena Rođenja. Prvi prikaz iz 343. donosi rudimentarnu jezgru kasnije scene: dva pastira koja zagledana u nebo dižu ruke u gesti aklamacije i nekakvu grudu u kojoj prepoznajemo zamotano dijete položeno u nešto nalik na jasle. Ikonografski kontekst toga prikaza pokazuje da se od početka shvaćao kao dio univerzalne poruke spasa«, tumači sugovornik.
Otkud sveti Petar u Betlehemu?
No na kršćanskim se sarkofazima iščitava i drukčija poruka Rođenja. »Činjenica da sarkofage pronalazimo uglavnom u Rimu, a manjim dijelom uz rub Sredozemlja, na jugu Francuske te sjeveru Italije i Afrike, upozorava nas da je riječ o umjetničkoj produkciji grada Rima. To objašnjava zašto se usporedo sa scenom Rođenja na sarkofazima pojavljuje tipično rimska tema ‘traditio legis’: Kristova predaja Zakona svetomu Petru u prisutnosti svetoga Pavla.« Tvorci sarkofaga, objašnjava dr. Milinović, svjesni su da kroz njihovu produkciju progovara rimsko kršćanstvo utjelovljeno u rimskom biskupu – čak i ako njihov likovni govor odjekuje tek u tišini groba. »Iz vjere u Božje rođenje u ljudskom tijelu rađa se i vjera u rođenje novoga Božjega naroda. Njegova je kolijevka Novi Jeruzalem – Rim; nad njom bdiju nasljednici onoga kojega je sam Krist odabrao za nasljednika -apostola Petra.«
Krštenje središte svijeta
Upravo nad grobom apostolskoga prvaka – u sklopu izgradnje bazilike svetoga Petra – vjerojatno i nastaje prva rimska radionica sarkofaga. »Nakon 4. stoljeća prizor ‘traditio legis’ iščezava zajedno s umjetnošću sarkofaga dok nad zemljom niču bazilike urešene mozaicima, slikama, reljefima, kipovima – bazilike u kojima se Božić prema odredbi rimskoga biskupa slavi 25. prosinca.« Nije slučajno što se doba te reorganizacije liturgijskoga kalendara podudara s pojavom prvih prikaza Rođenja, ističe sugovornik. »Narativ o univerzalnom primatu Rima, koji nakon osnutka Konstantinopola 330. gubi politički značaj, nastavlja se u duhovnom smislu. To nije bez vjerskoga temelja: ni Krist se ne bi rodio u Betlehemu da nije bilo rimskoga cara. Budući da ga je natopila krv apostolskih prvaka, rimsko tlo sveti je humus. Na njemu je sjedište babilonske bludnice, ali u njemu je i dalje središte svijeta. Nema pobjede kršćanstva dok to središte ne postane kršćansko.«
Zašto nema Marije i Josipa
To se »pokrštavanje« najbolje može vidjeti na evoluciji scene Rođenja na dvadesetak očuvanih rimskih sarkofaga. »Pastirima i djetetu isprva se pridružuju likovi s frigijskim kapama, odjeveni poput Perzijanaca na drugim rimskim spomenicima. Riječ je o magima koje s istoka predvodi zvijezda, u skladu s biblijskim izvještajem.« No činjenica da na prvim betlehemskim uprizorenjima nema ni Marije ni Josipa odaje i drugi ikonografski izvor. »Car Konstantin u to je doba osim oko promicanja kršćanstva nastojao i oko obnove drevnih rimskih mitova, uglavnom uz pomoć simbola na novcu. Jedna emisija novca iz kasnijih godina njegove vladavine prikazuje pastira Faustula kako pronalazi napuštene Romula i Rema, novorođene utemeljitelje Rima. Dakle, prikaz Rođenja opravdano se može povezati s idejom obnove Rimskoga Carstva na republikanskim vrlinama koje su i kršćanima prihvatljive.« O tome, dodaje sugovornik, svjedoči i kršćansko prisvajanje rimske kulture – primjerice, reinterpretiranje Vergilijevih »Bukolika« kao proroštva o Kristovu rođenju.
Moliti, motriti, tvoriti
A svjedoče o tome i najljepši reljefi rođenja – nerijetko jedini sačuvani dijelovi sarkofaga kojima su pripadali. »Na tim prikazima Marijin lik takoreći je nadodan na prizor: ona je prikazana s klasičnom distancom, poput kakve Demetre ili Perzefone, okrenuta od same kolijevke. Daleko je to od emotivnosti gotičkoga prizora na kojem Marija privija Isusa na grudima, a još dalje od barokne blizine svetoga Josipa, koji se sa svojom pilom uz jaslice pojavljuje tek početkom petoga stoljeća, kada su sarkofazi već prošlost.« Sakralni prikaz nije, dakle, puka ilustracija svetoga teksta, nego njegova prilagodba, određena i povijesnim kontekstom, ali i osobnom vještinom i vjerom. »Klesar sarkofaga i više se od slikara u katakombama vodi teološkim naputcima crkvenih erudita, ali kao laik komunicira i sa svojim helenističko-rimskim okruženjem, crpeći ono najbolje iz antike«, zaključuje sugovornik. To je valjan sažetak povijesti kršćanske umjetnosti: moliti, motriti, tvoriti. Od Betlehema do novoga Jeruzalema.
Gdje je najstariji hrvatski »betlehem«?
