Premda izgled anđela već odavna nije ni usputnom temom sveučilišne teologije, odnedavno je omiljenim »memom« svemrežne agore. Zada li se tako pripadnicima »generacije Z« da nacrtaju »biblijski ispravna anđela«, na njihovim će se crtežima umjesto krilatih mladića zaodjevenih u bijelo većinom naći isprepleteni kotači prekriveni očima; no tek će manjina crtača znati da portretirani dusi pripadaju anđeoskomu koru Prijestolja. Taj je ikonografski zaokret lako objasniti munjevitošću suvremene komunikacije i mlitavošću suvremene kreativnosti, a ni njegovo biblijsko podrijetlo nije odveć zamršeno. Premda su Božje prijestolje opjevali David, Amos i Jeremija, a razgledali Izaija, Daniel i Ivan, osjetilnu pojavu i duhovnu prirodu njegovih nositelja opisao je tek Ezekiel. U prvom susretu s točkovima »nalik na kamen krizolit« prorok primjećuje da su Prijestolja podređena kerubinskoj zaprezi, ali i da su im naplatnice »pune očiju«.
Čak će i čitatelju oštra oka viđenje izgnanoga proroka podastrijeti pregršt zaprjeka; ta samomu su Ezekielu »Gospodnja kola« na rijeci Kebaru bila toliko strana da je u njihovu prvom opisu dvadesetak puta posegnuo za poredbom.
Nije stoga čudno što je od rijetkih slikara koji su se pothvatili prikazivanja Prijestoljâ umjetnički uspio tek onaj koji je uzeo u obzir prorokovu napomenu da se nebeski točkovi nazivaju i »Kovitlac«. Iako je oslijepio prije nego što je uspio dovršiti »Viđenje proroka Ezekiela«, Mihail Aleksandrovič Vrubelj baš je u kovitlacu uz mnoštvo očiju Prijestolja razvidio i životinjska lica keruba, ali i serafsku vatru što gori među njima. Zlodusi koji su vazda progonili ruskoga simbolista kao da su odstupili s posljednje njegove slike, a kristalnu hladnoću širokih poteza slikarskoga noža zamijenila je groznica crteža. No bizantski anđeo nije hirovita inovacija »umjetnika vjekova«: on šaptom bodri unezvijerena proroka.
Napomena redovnice Mary Hellen MacKillop: »Vjeruj u ono što Bog šapće tvojemu srcu« zvuči odveć hirovito za anđeosko obodrenje. Ali uzme li se u obzir kovitlac zaprjeka sred kojega je prva australska svetica do smrti 1909. – godinu prije Vrubelja – očuvala vatru poziva, zlodušne je sumnje lako odagnati. Ne samo da je njezinim sestrama svetoga Josipa od Presvetoga Srca biskup Brisbanea oduzeo školu za siromašnu djecu otvorenu u napuštenoj staji, nego ju je i biskup Adelaidea zbog prijavljivanja svećeničke pedofilije na godinu dana izopćio iz Crkve. Poslušnost pak zahtjevu pape Pija IX. da ublaži siromaštvo svoje družbe sveta je Marija od Križa platila prekidom prijateljstva s duhovnikom koji je s njom utemeljio jozefinke. Ni manjak državnih potpora i samostanskih zidova nije mogao umanjiti broj sestara koje su pristupale prvoj australskoj redovničkoj družbi. Čovjeka privlači ono što nadilazi vid, pa i razum. Poput izgleda anđela.
