Svijetu koji ne razumije – pa stoga i ne vrjednuje – ništa što ne može vidjeti, nerazumnom će se učiniti vrijednost koju Crkva pridaje nevidljivoj prisutnosti anđela na zemlji. No upravo je sveprisutnost toga vjerovanja u Crkvi jasnim znakom da anđeoska povezanost s čovjekom nije ni tlapnjom lakovjernih ni hirom nadriučenih. Pismo naučava da je poziv anđelâ »služiti za one koji imaju baštiniti spasenje« jednako kao što je poziv ljudi množiti se i zemlju napuniti; zato je Juda u svojoj poslanici anđele pale zbog neposluha i usporedio sa Sodomcima propalim zbog nastranosti. Kao što se »služnički duhovi« uzdižu »u visine oblačne« tek poslušnošću Duhu, i »novu zemlju« napučit će samo ljudi svjesni da su im tijela »udovi Kristovi«. Stoga je i graditeljima babilonske kule, odlučnima da se ne rasprše »po svoj zemlji«, Bog naume osujetio u društvu anđela: »Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo!«
Premda anđeoski sudionici zbrke među preuzetnim graditeljima nisu nepoznati staroj umjetnosti, ponajbolje ih je dočarao suvremeni hrvatski slikar koji je većinu svojih nadrealnih prizora smjestio upravo na – gradilišta. Umjetničko oko Vasilija Josipa Jordana anđele je pronalazilo posvuda, pa je na ulju naziva »Anđeo P« taj majstor poetske fantastike možda i nehotice prikazao Božjega glasnika kako zaodjenut u lan baza netom napuštenim babilonskim zdanjem. No biblijsko tumačenje njegove slike ne priziva tek anđelova šetnja uz zidine od opeke, trajnoga svetopisamskoga znaka robovanja ljudima i idolima, nego i čeličnoplavo nebo i zazidane dveri pod njim. Bio sjaj sunca i najjasniji, on ne će moći rastjerati tminu nad narodom koji se zatvara za ljude oko sebe; a pothvat svakoga tko gradi samo kako bi sebi pribavio ime obustavit će već i sam zaborav na sve druge riječi njegova jezika.
Makar je od bogoslovije gotovo odustao zbog latinskoga, za svoj misijski pothvat u Gvatemali bl. Stanley Francis Rother dao se na učenje jezika majanskoga plemena Tz’utujil. Koliko je u tome uspio svećenik zaređen 1963. – dvije godine nakon Jordanove prve samostalne izložbe – i više od njegova prijevoda Novoga zavjeta svjedoči nadimak »Padre Apla’s« koji su mu nadjenuli župljani Santiaga Atitlána. Sin farmera iz Oklahome urođenicima je doista bio prisan poput oca: kruh i riječ u njihovim je siromašnim kolibama lomio s jednakim žarom kojim je uz njih orao na polju ili radio na navodnjavanju. Tragajući za nepokopanim tijelima žrtava građanskoga rata, Rother je doznao da je i sam na spisku za odstrjel; no razbojnici koji su ga nakanili oteti nisu znali da će se on oprijeti tomu naumu. Onaj koji se anđeoski lišio tjelesnoga potomstva radije je odabrao smrt nego odvajanje od svoje duhovne djece.
