Rijetko prođe tjedan dana a da među udarnim vijestima ne bude neka s Bliskoga istoka. Svatko je na to navikao, teško je naći još nekoga živoga tko pamti drugačija vremena. Te su vijesti uvijek slične jedna drugoj, samo se povremeno smjenjuju akteri. Izrael i Palestinci, Libanon, Irak, Iran, Sirija… Tko još uopće misli na Jemen? Je li poznato da je ondje još uvijek rat?
Bliski je istok pun ratnih žarišta, smjenjuju se napetosti, otvoreni sukobi i mirovne inicijative koje donesu optimizam, nadu da će se sve riješiti dok opet ne poteku rijeke krvi. Neriješeni granični sukobi, unutarnje napetosti, interesi velikih sila, teško razumljivi odnosi snaga među političkim činiteljima, militantne skupine od kojih neke i nisu više skupine, nego razgranate mreže koje svoje prste imaju u gotovo svakom od tih sukoba. Bilo bi napeto i uzbudljivo pričati priču o Bliskom istoku kad ona ne bi bila povezana s bezbroj teških ljudskih sudbina, s krvlju i suzama što teku svakodnevno.
Zvuči paradoksalno, ali daleko najuređenija država usred toga kaosa, jedina zemlja s funkcionalnim demokratskim poretkom upravo je glavni sudionik najtežih i najdugovječnijih sukoba, Država Izrael. Ondje se, kao nigdje drugdje na svijetu, ustalila svojevrsna koegzistencija rata i mira, reda i nesigurnosti, visoko tehnološki razvijenoga društva i poprišta sofisticiranih oblika ratovanja.
Svi činitelji sukoba na Bliskom istoku reći će da imaju plemenite motive. I nitko ih ne može optužiti za laž. Neovisno o strategijskim promišljanjima koja znaju biti nemilosrdna i neljudska, o mutnim igrama i zlim ideologijama, o bešćutnosti i moralnoj dezorijentiranosti mnogih boraca, u temelju svakoga od brojnih žarišta bliskoistočnih sukoba nalazi se žarka želja za životnim prostorom u kojem će vladati sklad i blagostanje.
U noći sa 6. na 7. listopada 2023. palestinski Hamas raketama je napao Izrael i ujedno pokrenuo ofenzivu na tlu s ciljanim upadima boraca u izraelska naselja. Bio je to dosad najžešći i najorganiziraniji napad palestinskih boraca na Izrael. Već prema poznatom ritualu, kao da je riječ o nekom ustaljenom protokolu, Izrael je žestoko odgovorio zračnim napadima na pojas Gaze.
Hamasovi militanti napadali su mjesta u Izraelu, činili pokolje i odvodili izraelske civile u sužanjstvo, među njima i djecu. Izrael je bombardirao Gazu, tvrdeći da je svaka raketa usmjerena na cilj koji se nalazi na zemljovidu tajne službe, što znači da je unaprijed bilo poznato da se ondje nalazi netko ili nešto od vojne važnosti.
Spirala nasilja pokrenuta je po tko zna koji put, nakon nekoliko dana Izrael je sravnio sa zemljom dio Gaze, nižu se izvješća o neizrecivoj ljudskoj patnji. Svijet to promatra, opet se čudi, brine se i moli, na društvenim mrežama sve su češće objave pojedinaca koji su izgubili svaku vjeru u vojno ili političko rješenje i pozivaju na molitvu kao jedini preostali izvor nade.
No molitva nije u suprotnosti s pokušajem razumijevanja toga stanja, ma koliko svijet bio zasićen i u međuvremenu bezvoljan kad je riječ o Bliskom istoku. Ovdje nije moguće izbjeći ni primjesu cinizma, potpuno nenamjernoga, ako podsjetimo da tumačenja tih okolnosti mogu izazvati nepravde i nevolje drugdje u svijetu. Motivi i razlozi sudionika sukoba nisu samo njihovi, a posljedice, ma koliko cinično zvučalo, ne osjećaju samo oni. To se vidjelo i proteklih dana u masovnim prosvjedima po Europi, od Sarajeva do Berlina, koji su po europskim ulicama i trgovima širili oduševljenje za Hamas. To će se vidjeti uskoro i na novim povorkama izbjeglica na europskim granicama, sa svim posljedicama, socijalnim i sigurnosnim, koje donose Europi. Zato, ako se i ne mogu razumjeti sve pojedinosti i okolnosti bliskoistočnih sukoba, uključujući i ovaj najnoviji, vrijedi pokušati rasvijetliti njihove izvore.
Posljednji scenarij sličan posljednjemu između Izraela i Hamasa dogodio se prije nepune dvije i pol godine. Hamas je najprije napao Izrael, na što je Izrael uzvratio. Na ovim stranicama uslijedio je opis sukoba i njegovih korijena. Iz današnje perspektive tadašnji sukob čini se kao svojevrsni pokus za ovaj današnji. Sve je isto, samo još krvavije. Uistinu, riječ je samo o neprekidnoj spirali nasilja koje, s većim ili manjim intenzitetom, traje već gotovo čitavu poznatu povijest. Sukobi između Izraelaca i njihovih susjeda nižu se još od izlaska iz Egipta. Država Izrael nastala je doduše sredinom 20. stoljeća, ali su njezini temelji u antičkoj židovskoj političkoj tradiciji. Istodobno, povijest Židova zapravo je povijest tisućljetne dijaspore, jer su već u prvom stoljeću poslije Krista živjeli raspršeni po cijelom svijetu, dok naposljetku nakon Drugoga svjetskoga rata i tragedije holokausta nisu udarili temelje svojoj modernoj državi na mjestu obećane zemlje Kanaan. No ondje su zatekli one koji tu zemlju također smatraju svojom, a shvaćanje svega što čini život i socijalne okolnosti potpuno su im suprotni. Toliko različiti da egzistencija jednih praktički isključuje postojanje drugih.
Zemlje u kojima se danas Židovi i Arapi bore za opstanak, uzajamno se isključujući, do kraja Prvoga svjetskoga rata bile su pod vlašću Otomanskoga Carstva. Njegovim raspadom na scenu su stupile druge velike sile pokušavajući urediti to područje u skladu sa svojim predodžbama. Dogodilo se novo miješanje karata, ali u njemu nisu mogli sudjelovati oni čiji je ulog najveći, oni koji žive na toj zemlji ili na nju polažu povijesno pravo.
Kao vladar nametnula se Velika Britanija, nastojeći urediti socijalni i gospodarski sustav, izvući iz njega najveću korist i nekako uskladiti političke prohtjeve Arapa koji su ondje živjeli i Židova koji su stizali u valovima naseljavanja tražeći opet svoje mjesto pod suncem, svoju domovinu koju im je dao Jahve.
Velika Britanija, pobjednica nad Turcima, dobila je međunarodni mandat za upravljanje područjem koje obuhvaća i područje današnjega Izraela, palestinska područja i Jordan.
Već tijekom Prvoga svjetskoga rata Britanci su obećavali i Židovima i Arapima da će im omogućiti područja za život. To su i učinili, očito im ne rekavši unaprijed da će im dati zajednička područja. Mandat za upravljanje zemljom Velika Britanija dobila je 1920. »s ciljem uspostave nacionalne domovine za židovski narod u Palestini«, pod uvjetom »da se ništa ne čini što bi ugrozilo građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini«.
Kao i mnogi drugi neprovedivi, nemogući mirovni sporazumi, i taj mandat Ujedinjenoga Kraljevstva zvučao je sjajno. Ubrzo su se međutim pokazali njegovi nedostatci. Britanske su vlasti nastojale uspostaviti kakvu-takvu ravnotežu, izlazeći u susret malo jednima, malo drugima.
Stanovništvo su tada činili uglavnom Arapi, ali uskoro su Židovi počeli organizirano kupovati zemlju i naseljavati se. U početku se to zbivalo bez posebnih napetosti, ali su već dvadesetih i tridesetih počeli izbijati nemiri, nakon što su Židovi kupnjom zauzimali sve veća područja, a Arapi se počeli osjećati ugroženo.
Mandat Ujedinjenoga Kraljevstva trajao je do 14. svibnja 1948., istoga dana David Ben Gurion proglasio je osnutak Države Izrael. Britanci su već ranije došli na glas kao loši upravitelji, druge velike sile zamjerale su im neučinkovitost, napetosti pod njihovom vlašću nisu se smanjivale, nego su rasle, a neriješena su se pitanja gomilala. U biti velike sile, poglavito Sjedinjene Države, spremno su dočekale osnutak Države Izrael i svesrdno ju pomagale, očekujući da će se napetosti s Arapima u međuvremenu nekako riješiti. Nisu se riješile do danas niti itko zna kako bi se mogle riješiti. Nije proveden plan Ujedinjenih naroda o podjeli toga područja na židovsku i palestinsku državu. Umjesto toga započele su beskonačne geostrateške igre.
Započeli su i ratovi i nemiri s većim ili manjim intenzitetom, u kojima je Izrael uvijek na jednoj strani, a na drugoj su različiti arapski protivnici u skladu s promjenjivim odnosima među njima samima.
Palestinci su 1964. osnovali Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), s ciljem uspostave neovisne palestinske države. Ta je država doista i osnovana, PLO ju je proglasio 1988. u Alžiru, čak je i međunarodno priznata, ali nikad nije zaživjela sa svim elementima suverenih država.
Predsjednik Palestine je Mahmud Abbas, nasljednik Jasera Arafata na čelu PLO-a i ujedno predsjednik Palestinskih autonomnih područja. U biti država Palestina u međunarodnopravnom smislu preklapa se s PLO-om, koji je ranije kao predstavnik palestinskoga naroda dobio promatrački status u UN-u.
No da bi država funkcionirala, neovisno o volji međunarodnih činitelja, ona mora imati učinkovitu vlast i prije svega mora imati vlastito područje. Palestina nema ni jedno ni drugo.
Palestinskim poslovima desetljećima je uglavnom upravljao Jaser Arafat, koji je dugo bio na glasu kao opasni terorist, ali je nakon 1993. i izraelsko-palestinskoga sporazuma iz Osla dobio Nobelovu nagradu za mir, zajedno s tadašnjim predsjednikom izraelske vlade Yitzhakom Rabinom i izraelskim ministrom vanjskih poslova Shimonom Peresom.
Sporazum iz Osla između Države Izrael i PLO-a regulirao je buduće odnose između Izraela i buduće palestinske države, kad se riješe svi međusobni odnosi. Niti su ikada riješeni niti je palestinska država zaživjela.
Sporazumom je predviđena najprije palestinska samouprava u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali Jordana i ondje je 1994. uspostavljena Palestinska autonomna vlast ili Palestinska samouprava. Ostala su otvorena pitanja granica između Izraela i palestinskih područja, status Jeruzalema, raspodjela prirodnih bogatstava, ponajprije vode, i povratak izbjeglica.
Nobelova nagrada je dodijeljena, ali dalje od potpisanoga sporazuma nije se krenulo. Štoviše, stvari su se još više zakomplicirale. Na jednoj strani Izrael je nastojao iskoristiti neriješeno pitanje granica i poticao naseljavanje Židova na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu. Na drugoj pak strani Palestinci su se nepomirljivo podijelili između sebe.
PLO je desetljećima dominirao među Palestincima, a zapravo je riječ o krovnoj organizaciji različitih palestinskih skupina, od kojih je najjača Al Fatah. U kronično složenim odnosima na Bliskom istoku PLO se s vremenom zamjerio mnogim moćnim susjedima i njegov je utjecaj postupno opadao. Istodobno mjesto ljevičarskoga PLO-a sve su više zauzimale militantne islamističke skupine poput Hamasa i Islamskoga džihada.
Hamas je osnovan 1987. kao ogranak Islamskoga bratstva, u međuvremenu je razgranao svoju mrežu, uključujući vojno i političko krilo. Hamas je 2006. pobijedio na izborima u Palestinskim područjima, ali organizacija vlasti nije uspjela zbog sukoba s Al Fatahom, nakon čega je Hamas godinu dana kasnije nasilno preuzeo vlast u Gazi. Od tada Hamas je apsolutni vladar u Gazi, iako bez stvarnoga demokratskoga legitimiteta.
Važnu ulogu među Palestincima ima i Hezbolah, islamistička šijitska skupina iz Libanona koja je povezana s Iranom. Iran je u početku najnovijega sukoba tvrdio da ni na koji način ne stoji iza napada Hamasa, međutim postoje naznake da ga je opskrbljivao oružjem, a Hezbolah je u međuvremenu objavio solidarnost s Hamasom. S tim su povezani i redoviti napadi Izraela na uporišta Hezbolaha u južnom Libanonu.
Ovo nije prvi put da različite države na Bliskom istoku, kao i s njima isprepletene militantne skupine, sklapaju saveze u vrijeme najvećih napetosti s Izraelom. Međutim, kad te napetosti privremeno popuste i kad se ukaže prilika za normalizaciju odnosa na nekom od tih područja, na vidjelo izlaze njihove međusobne podjele, suprotstavljeni interesi i ciljevi.
Nitko ne može predvidjeti koliko će dugo trajati ovaj izraelsko-palestinski sukob, ali ako on ikada završi, Hamas, Hezbolah i druge državne, paradržavne, političke i oružane strukture istoga će trenutka pokazati svoju međusobnu nesnošljivost i obnoviti uzajamne napetosti.
Izrael raspolaže golemom vojnom silom, Palestinci su naoružani očajem i fanatizmom. Iza Izraela stoje Sjedinjene Države i, politički, cijeli zapadni svijet. Ako bi se neke također cdobro naoružane sile na Bliskom istoku otvoreno pridružile Palestincima, u tom slučaju doista pomaže samo molitva.
