U danima kada politika opet reformira obrazovne planove, produžene boravke i škole za život mnogi roditelji otkrivaju da je školska torba i školsko gradivo pretežak zahtjev za djecu. S jedne su strane pedagoški propusti da se obrazovanje učini ležernim, a to je spregnuto s uvjerenjem učitelja, posebno autora udžbenika, da je svaka lekcija neizostavna i jako važna. S druge su strane – mobiteli u rukama djece i roditelji instruktori kod kuće!
Zbog mobitela su igrališta i parkovi postali prazni, zauzeli su ih kućni ljubimci – umjesto vesele vriske čuje se, uglavnom, samo lavež. Ljudska potreba djece za fizičkim kontaktom nadomješta se, jasno, u školskom razredu. Škola je tako postala susretište i igraonica, a manje učionica. To bi nastavnici trebali prepoznati i prihvatiti. Školski je sat prilika za nestašluk, druženje, živi govor, za nadoknadu potrebnih pogleda, dodira, prisutnosti… S takvom socijalizacijom i kompenzacijskom terapijom mnoga djeca dolaze zadovoljna kući, ali, eto, ostaju zakinuta za razumijevanje isporučenoga gradiva. U tom času nastupaju roditelji koji krpaju propuste, rade posao učitelja, ali bez naknade. I to su instrukcije o kojima govori ministar znanosti koji želi produženim boravkom – sve vratiti u školu.
Jedna od posljedica besplatnih roditeljskih ili skupih privatnih instrukcija jest »razmaženost« učitelja koji, možda, previđaju da je znanje učenika postala vanjska, a ne unutarnja stvar škole. Roditelji nadgledaju rješavanje domaće zadaće, pišu projekte i prezentacije u PowerPointu, osnivaju WhatsApp grupe zabrinutih mama…
S umjetno podignutim kriterijima i očekivanjima zatvara se začarani krug – što je gradivo teže, to je igra potrebnija i privlačnija. Kolateralna je žrtva toga kruga skupina djece koja su zakinuta za očekivanu estetiku školskoga života. Smicanje litosferskih ploča, proročica Pitija iz Delfija, neizreciva kemijska imena, pa čak i podlaktično odbijanje lopte kao da im kradu djetinjstvo.
Osnovne i srednje škole mogu, dakle, biti prostori u kojima, zbog pravila igre ili intelektualne inercije, iz vlaka ispadaju putnici koji bi na sljedećoj postaji, na sveučilištu, mogli postati dodana vrijednost. Važan dio Gaussove krivulje obeshrabren je pokucati na vrata fakulteta, kako se ne bi ponovila iskustva školskih dana. Umjesto da budu priprema za ulazak u akademsku elitu, škole su često polupropusni filtar za srednju struju, za one utopljene u mnoštvu. Tu grubu pretpostavku potvrđuju sveučilišni profesori koji svjedoče o nadolasku uniformiranih đaka, umornih brucoša, sa smanjenim žarom, bez posebnih ambicija…
Zbog školske klime i nespremnosti za apsorpciju i recepciju svojeglave, zaigrane, ali darovite djece, koja voze kao dizelaši, dolazi do njihova rasipanja na putu prema sveučilištu. Zbog dojmova iz osnovne i srednje škole, nametanja kalupa, obrazovnih ishoda, opširnih kurikula i nenajavljenih ispitivanja takvi ljudi, iako nepotrebno, zaziru od »cjeloživotnoga obrazovanja« u visokoškolskom obliku. Jedno je sigurno – alergija na školski sustav i krute protokole isključuje posebnu skupinu zanimljivih pojedinaca iz budućega akademskoga života. Time su na gubitku upravo fakulteti na kojima se, eto, na upisne liste prijavljuje uprosječena većina koja je preživjela školske dane. Sveučilišta gube svoju univerzalnost i raznolikost jer odriču se tinejdžera koji nisu oduševljeni prosjekom ocjena ili učiteljskim simpatijama, koji još traže skokovita rješenja ili prečace, koji dokolicu smatraju inspirativnom i inovativnom.
Sveučilišta tako ostaju bez male, ali originalne populacije koja je, možda neopravdano, odustala od nastavka školovanja. Tako će i ove jeseni za upis pred vratima studentskih referada čekati samo kolona s visokim, dosadnim prosjecima, kolona s dodatnim bodovima ili, jednostavno, kolona s kandidatima željnima studentskih povlastica. Jasno da sveučilište udomljuje i izvrsne pojedince, ali i oni će na kraju biti tretirani rutinskom procedurom ECTS bodova i težinskim prosjekom ocjena. Najveća pohvala na kraju studija, summa cum laude, ne uključuje nikakvu izvrsnost, posebno istaknute radove, društvenu ili znanstvenu aktivnost, pa ni znatiželju, nego samo i jedino – prosjek ocjena. Svi naši pravilnici o studiranju nude jednostavnu formulu – pohvala za prosjek 4,3, velika pohvala za prosjek 4,5 i najveća pohvala za prosjek ocjena 4,8. Tako se još jednom zatvara krug koji isključuje – homo ludensa.
