Velikom uvrjedom građanima (bez pretjerivanja) može se smatrati otkriće umreženoga lopovluka i drugih malverzacija povezanih s Inom i curenjem stotina milijuna kuna u trgovanju plinom. Jer dok su vlasti građanima solile pamet kako smanjivati temperaturu na termometrima i na jedinicama za klimatiziranje zraka – čime se čak implicira rastrošnost naroda – žmirilo se i žmiri se na odljeve milijardi iz državnih i drugih proračuna tvrtki u kojima udjele imaju državne i lokalne zajednice, bez obzira na to kojoj stranci pripadaju. Da nisu istinite, smiješne bi zvučale tvrdnje predstavnika vlasti i drugih mjerodavnih osoba kojima se nakon objave afere svi oni »čude«, »iznenađeni su«, »zatečeni«, u »nevjerici su«, »nisu znali«, »nikakve veze nemamo sa«… jer sve te rečenice naučeni su obrasci reagiranja na krizu i ama baš ništa ne govore i ništa ne rješavaju. Uz to, u većini institucija, uključujući i Hrvatski sabor, traju godišnji odmori pa se može reći da je za vladajuće nova afera došla u optimalno doba (ma koliko se insinuiralo da je to poziv na rušenje vlasti), kao i za oporbu koja će si u doba raspusta u saborskim dvoranama barem prištedjeti glasnice jer su one najčešće jedine koje se u Hrvatskoj među političarima troše za opće dobro.
Slučaj s milijunskim koruptivnim radnjama povezanim s Inom morat će rješavati vlasti na svim razinama, slijede opsežna kriminalistička obrada i uključivanje mjerodavnih sudova, a unatoč pokušaju da se stvori dojam uspješna suočavanja sa zločinima, čini se da se sada ipak stišće vrapca u ruci dok sve to gledaju grabežljive ptičurine na granama.
No kao što lov na osumnjičene nije i rješenje korupcije, tako ni priča o njima ne će hrvatskim građanima plaćati režije i kupovati hranu za jesen za koju se najavljuje da će biti jedna od težih u europskoj i svjetskoj povijesti. Štoviše, kada bi sadašnje vlasti bile posve odlučne u suočavanju s korupcijom u državnim i lokalnim sustavima, dojam je da bi mogle do kraja godine svakoga sata nekoga zatvarati i pretresati nečije domove i račune, ali to još ne može kupiti ni litru mlijeka hrvatskim građanima. Zato je nevjerojatno da je još krajem kolovoza trajala bezidejna šutnja o suočavanju sa sljedećim mjesecima i krizom o kojoj se u drugim europskim društvima otvoreno govori i djeluje. U Hrvatskoj se, čini se, bez obzira na pune kese nakon opjevane turističke sezone, među mjerodavnima ponovno kukavički čeka na to što će drugi u Europi učiniti, pa će se onda prepisati njihov model, u nadi da će im u tome izdašno pomoći europske institucije.
Malo tko ozbiljniju pozornost daje udrugama za zaštitu potrošača i dijelu medija koji uporno upozoravaju na očite sustavne nepravde, kojih su žrtva i pojedinci, i obitelji i društvo u cjelini. Nedavno su još jednom upozorili na to da je u susjednoj Sloveniji prosječna plaća oko 1500 eura, 500 eura više nego u Hrvatskoj, a cijene su im hrane prosječno 20 do 30 posto jeftinije. Stoga se čude da je Vladina mjera za zaštitu potrošača u doba poskupljenja ponajviše usredotočena na goriva. Bez ideja su inače glasni sindikati, nijema su i mnoga udruženja, društvene i znanstvene institucije, a oporbene stranke koje se obilato financiraju iz državnoga proračuna još nisu uspjele procijediti i jedan model koji bi pomogao društvu u nošenju s krizom. Ako postoje sudionici u korupciji, postoje i sudionici u sustavnom nečinjenju dobra, što je također svojevrsna korupcija. I jedni i drugi stat će pred sud povijesti koja će ih pitati što su činili za dobro hrvatskih obitelji u kriznu jesen 2022.
