»Kao anđeli na nebu« opisat će svatko sinove ljudske među kojima vlada sloga. No sinovima Božjim podjednako bi valjalo pripisati – razdor. Premda je sva vojska nebeska sazdana »dahom usta Gospodnjih«, oku Božjemu »ni nebesa čista nisu«: grijeh za koji Stvoritelj »anđele svoje okrivljuje« uzrokom je rata na nebu što je »đavla i anđele njegove« jednoć »sunovratio u Tartar«. Pa makar Izaija i Ezekiel potvrđuju da je kerub Svjetlonoša zbačen »s gore Božje« i »oboren na zemlju«, a vidjelac Ivan s prorokom Danielom svjedoči i za pad zvjezdane vojske, Pavao nagoviješta da borba protiv »zlih duhova na nebesima« predvođenih »Knezom vlasti zraka« zemljanima tek slijedi. Naime, iako prizemljeni, zli nebesnici i dalje »ustima na nebo nasrću«, a Sabaot katkada daje te im se jezik »obori na zemlju« – baš kao što je okružen svojom vojskom dopustio »lažljivomu duhu« iz Mihejeva viđenja da zavede proroke kralja Ahaba.
Ni jedan se slikar nije u toliko mnogo navrata i mnogovrsnih tehnika poduhvatio prikazivanja lažljivih duhova poput Odilona Redona. Zato i nije neočekivano da je baš »Krilati čovjek« kojega je »slikar snova« prizemljio uljem na kartonu najvjerniji portret Ahabova zavodnika.
Zloduha koji se prikrao nebeskomu zboru ne odaje, naime, tek gnus što prati njegove stope po oblacima. I krilo što je nakon pada preostalo »Palomu anđelu« – kako glasi drugo ime Redonove slike – vidljivo je potkresano, a lice mu je od nenavidnosti potmulo. No svoj slikarski credo, »logiku vidljivoga podčiniti nevidljivomu«, francuski je simbolist najvećma dosegnuo sasušivši mišićavomu anđelu šake. Premda se u redonovskom sivilu svijeta čini da su zlotvoru mišice svagda snaže, moć je njegovih šaka posve zakržljala; one se stoga na čovjeka rijetko spuštaju, nego ga zasiplju lažnim zlatom – tlapnjom i bludnjom, opsjenom i klevetom.
Kada su ju jedne pariške novine zasule klevetom zbog mnogovrsna žara kojim je promicala apostolat Počasne straže Presvetoga Srca Isusova, Marie Deluil-Martiny u tome je naslutila prste samoga zloduha. Nije to bilo stoga što je francuska blaženica – rođena 1841., godinu nakon Odilona Redona – sebe smatrala istinitom, nego stoga što joj je sam euharistijski Krist odao da žeđa za klanjateljskim srcima koja bi mu razumijevanjem nadoknadila pretrpljene pogrde. Da se stražari zato majke Marije od Isusa spominju kao »prve revniteljice«, nije neočekivano. No tko bi očekivao da će se običnim viđenjem Majčina kipa ona dovinuti nebeskoj istini: da se žrtve vjernika nevidljivo sjedinjuju s prinosom »mišicâ Crkve« – svećenikâ? Buduća mučenica ni svoje Kćeri Srca Isusova zato nije upućivala toliko k mrtvljenju osjetila koliko k oživljavanju hvale; to je anđeoski »zamah krila« kojim se zemljani uzdižu u nebo – »da zagrle Boga«.
